Pučki prijatelj, broj 16, 16. travnja 1920.

Martinšćica na Cresu. Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu. Htjelo se početkom okupacije na svaki način, da se je pretvori u talijansku, ali sav se narod (osim ancijana) tomu ustrajno opirao, pa je škola ostala, kako je bila i prije — hrvatska, uz 2 sata na tjedan – talijanski. Jedino uz taj uvjet, stao je narod slati djecu u školu. Sada pak kada već škola redovito radi, zahtijeva se od učiteljice sa strane tal. opć. poglavarstva – u Cresu, i od strane zapovjedništva ovdješnjih talij. karabinijera (ne znamo od kuda njima to pravo?), da se u školi dnevno talijanski jezik poučava. Učiteljica pak — od straha sluša!

Na ovo mislimo, da ćemo najbolje odgovoriti, ako opet u „Pučkom Pr.” iznesemo, što je nedavno o toj stvari pisao „Učiteljski list”: „U franceskim, engleskim, talijanskim i drugim pučvkiin školama je narodni jezik naukovnim jezikom. Ne čuje se u njihovim elementarnim školama drugoga jezika. A to su stari i jaki narodi, neki imadu i ,,dve” tisuće staru kulturu.” Da se oni toga drže, imadu sasvim pravo, jer znadu točno, koju svrhu imade pučka škola. Za što Englez, uza svu svoju, najrašireniju trgovinu, ne će da čuje u svojoj pučkoj školi drugoga jezika? Jer znade, da bi se time samo u ludo gubilo vrijeme, a vrijeme je zlato. Svi to znadu i svi se toga drže. Ali svako pravilo imade iznimaka. Ono, što vrijedi za sve ljude, ne vrijedi za robove, pak bili ti makar i bijele kože … Na školi je bila tabla sa hrvat. napisom „Pučka škola.” Zapovjednik tal. karabinijera dao je taj hrv. napis posve istrugati (to je struganje najvećom slavodobitnošću obavio sam glavom naš ancijan — pravi rođeni Talijan!), a zamijeniti ga čisto talijanskim napisom. Sadanjem pak zapovjedniku karabinijera ni to još nije bilo dosta, već je — valjda u misli, da će se već tako zaboraviti, da je u toj zgradi hrvat. pučka škola — prisilio učiteljicu, da mora dnevno na školi izvješivati talijansku trobojnicu. Ako se po kojoj nesreći ona koji dan odmah već ujutru na to ne dosjeti, nefaljeno je dođe na to u sred škol. predavanja podsjetiti karabinijer sa zahtjevom i nalogom, da zastavu ima odmah izvjesiti. Naše političko društvo „Edinost” molimo, da na kompetentnom mjestu zapita, po kojem je pak ovo paragrafu?
Ali ni ovo nije manje značajno: Za creske podopćine, čisto i isključivo hrvatske župe namjestiše u najnovije vrijeme lječnika, koji ne zna ni beknuti hrvatski. Taj nas je već- dva puta usrećio svojim mjesečnim posjetom, — ali pomislite, koje koristi narodu od toga, kad ga taj čovjek ne razumije? Lire će istina moći pobirati, ali liječit kako? A narod ga plaća! To će vam biti čudno, ali još je Čudnije, da će manje narod smjeti mrmljati proti ovakovim po njemu placenim službenicima, što ne poznaju njegovog jezika, a više će i smjelije ovakovi službenici rogoboriti, što narod ne govori njihovim (talijanskim) jezikom. Makar smo u XX.tom stoljeću, takva šta ipak sada slušamo!