Pučki prijatelj, broj 2, 25. siječnja 1904.

U našem kotaru sva konsumna društva upravo krasno djeluju, ali ipak moram priznati, da je sva ostala natkrililo ono u Cresu. — Pred nekoliko dana desio sam se u Cresu i namjerio se na voditelje tog društva. Odmah me povedu, da razgledam njegov rad. Ponajprije me odvedu u dućan jestvina. Dućan je pun ljudi kao da je sajam. Milota ti je gledati, kako ti se tu svijet vrti i komeša. Meni se čini. da kad bih dvadeset i četiri sata tu boravio, da bi mi se moždani smiješali, a ipak, kako sam vidio, svu tu svjetinu zadovoljavaju i poslužuju tri osobe. Potom pođemo u zadružnu mesnicu. To ti je mesnica po najfinijem ukusu, a brkat mesar s bijelom pregačom služi članove. Tu vidiš suhih crvenih butina, kobasica, salame — e dolazi volja čovjeku, da zagrize! A sad da vidimo postolariju! To je opet lijepi dućan, pun raznovrsnih koža i poplata, a sve je poredano u najljepšem redu. U jednom dijelu dućana petero postolara, čas pjevajući čas razgovarajući, šiju cipele za braću zadrugare. Alaj ti je to krasan socijalizam!

Tada me povedu u kancelariju. To ti je pravi biro! Tu ima čvrsta željezna blagajna, dva pisaća stola, veliki ormar, gdje se nalaze u jednom odjelu cjenici, u drugom blagajnički dnevnici, u trećem isplaćeni računi, u četvrtom narudžbe i t. d. Tik uz pisarnu vidiš veliko skladište muke. Povrh svega
toga imadu i skladište vina.
Kako se dakle iz svega ovoga može razabrati, ovo je društvo uprav gorostasno pokročilo. Ali što je najvažnije, tu se vode računi takvom točnošću i preciznošću, da gubitak -nije ni moguć. U svakom dućanu ima jedan ili dva, koji izdavaju robu i primaju novce, a treći nema drugog posla,’ nego drži knjigu pred sobom i bilježi do novčića, što se prodalo i koliko se povuklo. Ka večer se zaključe računi. Koji prodavaju, izbroje novce, a onaj treći učini sumu (zbroj), koja se do novčića mora da slaže s novcem, koji se inkasirao onog dana. U večer svi dućani nose novce od prometa, koji je učinjen onog dana, u pisarnu, gdje se sve ubilježi u glavne poslovne knjige.
Ne mogu van čestitati braći, koja se toliko žrtvuju, da im društvo tako lijepo napreduje. Jedno bih im jošte samo preporučio, a to bi bilo, da se poskrbe i za jedan hram duševne naobrazbe. Da si pribave naime >Dom< jedan, gdje bi se mogli sakupljati zadrugari u večer, da mogu tu čitati, što se u domovini i širom svijeta zbiva, a koji ne znadu čitati, da čuju od drugih. Osvijestiti moramo kopača, da mu izbijemo iz krvi i kostiju onaj duh servilizma i ropstva. Neka i on znade, da ima pravo svuda i svagdje zahtijevati svoja prava i pravice, koje mu patre po Bogu i zakonu. Da će i to biti, ni najmanje ne dvojim, a međutim uz geslo »Sve za vjeru i za dom« smjelo i postojano naprijed. Bit će već bolje . . . Doskora imat će ovo društvo svoju glavnu godišnju skupštinu. Tu zgodu bismo morali dobro upotrebiti. Pošto je naime Cres središte našeg kotara i ima dobru parobrodarsku komunikaciju, to bi bilo pametno, da se tom prilikom u čim većem broju ondje nađemo. Nama treba, da se često vidimo, porazgovorimo i posavjetujemo jedan s drugim. Naša je organizacija mlada, od malo godina, a zadatak joj je velik i važan. Njome hoćemo da naš puk pridignemo duševno i tjelesno. Da tu svrhu postignemo, hoće nam se rada uprav nemiloga. Dobro bi bilo stoga, da društvo cresko javi svoj naokolo braći dan svoga zbora, da se možemo tom prilikom ondje u što većem broju skupiti i porazgovoriti, što bi se moglo još uraditi na duševnu i tjelesnu korist našega bijednog seljaka. Pop Joso Pavačić.