Pučki prijatelj, broj 14, 25. srpnja 1905

Piše pop J. Pavačić.
Tko je samo pred nekoliko godina bio po creskom otoku, na tog je učinio creski kopač stalno žalostan utisak. Bio to čovjek snužden i potišten, bez ikakve srčanosti i samosvijesti, skoro bi rekao da je podavao sliku kakova roba ili sužnja. Bila tu i tamo po koja iznimka, ali to su bile tek bijele vrane.
Pred propalim vlastelinom stajao je kopač otkrivene glave, sa kapicom pod pazuhom, pa zurio nepomično u njega, kao kakav prosti vojnik u svog kaprala. — Ali vremena se mijenjaju, pa i ljudi u njima, po onoj: »Kolo od sreće u okoli vrteći se ne pristaje, tko bi gori eto je doli, a tko doli, gori ustaje.« Tako i naš kopač. Juče bio sluga, danas je gospodar; juče rob, danas samosvijestan čovjek. Pa to je i pravo, a što je pravo, to je i Bogu drago. Zašto bi jedan uvijek bio sluga, a drugi uvijek gospodar. — To su valjda i creska vlastela u svojoj velikodušnosti i ljubavi, kojom su ljubili — glodati kosti našem bijednom seljaku, opazili, pak što oni? Prodavaj svoja imanja kopaču. Misleć sami u sebi, ta i onako, što je njegovo, to je i naše. I tako kopač pokupovao od vlastelina vlastelinstvo, — ostavio mu samo časno ime vlastel, da ga baš do skrajnosti ne orobi.

Al gle bijesa! Vlastelini, dok su prodavali kopaču svoja vlastelstva, mislili su u svojim zračno masivnim glavama, da će im se i nadalje kopač klanjati, da će i nadalje svoje s njima dijeliti, da će i nadalje moći s njime raditi, što budu htjeli, nu na debelo ih nada prevarila. Pokle se seljak domogao svog posjeda, sve manje pozna propala vlastelina, kao da bi mu htio reći: prošla su ona vremena, kad sam pred tobom strepio, ne bojim te se više.
Nu kopač ide i dalje. Nije zadovoljan samo time što je postao svoj gospodar, nego on traži i svoja prava.
Ja plaćam, veli kopač (adicijonale) namete kao i vlastelini, ja plaćam državi danke (franke) kao i oni, mene opterećuju razni porezi kao i njih; zašto dakle ne bih uživao i sve one pogodnosti, koje uživaju i vlastelini?
Kopač traži škole. On veli: Gospoda imadu škole, za koje i ja plaćam, tih škola treba i meni i mojoj djeci.
Opazio je seljak, da današnji dan, onaj čovjek, koji nešto znade, nešto i vrijedi, a tko ništa ne zna da taj ništa i ne vrijedi. — Iskustvo ga žalosno naučilo, da čovjek, koji ne zna čitati ni pisati, da je taj kod zdravih očiju slijep, — da mu svatko i malo učen čovjek može lahko prodati rog za svijeću. Ne samo to, nego je on opazio, da ga rođena gruda nije kadra više hraniti, jer su joj uslijed ubojničkog obrađivanja oslabile sile, pa zato bježi u daleki svijet, da lakše prehrani sebe i svoju bijednu obitelj. — Tek sada, daleko od doma, u dalekom tuđinstvu opazio je, koliko koristi čovjeku znati pisati i čitati.
Ako mu treba samo par riječi metnuti na papir, već mora letiti od Petra do Pavla. Pisat mu je kući, ajd opet, traži, moli i plaćaj drugoga, da mu napiše dvije tri riječi. Nu još bi sve to pretrpio, ali je često puta prisiljen, da toliko tajnih stvari, koje zasijecaju u njegovu obitelj, mora povjeriti drugome, za koga nije stalan, da će povjerenu tajnu skrovitom držati. Ovi i ovim slični slučajevi, naučili su ga, da je škola neizmjerno dobro. Stoga eto ga, gdje traži, pa bilo kakvu mu drago učionu, samo, da mu se djeca nauče pismu, da ne budu slijepi jedan dan hodali svijetom kao i on. Zato se uprav čudom moraš čuditi, kako ovaj seljak traži školu, i kako roditelji i od najudaljenijih sela i zaseljaka šilju svoju ubogu djecu k bližnjem učitelju.
Škole.
Reć ću po koju i o školama na otoku Cresu.
Od trinaest župa, što ih ima na ovom ostrvu — tek su tri proviđene redovitom učionom, dok u ostalim obučavaju uz neznatnu nagradu svećenici.
Mimogred ću ovdje spomenuti, kako su nekoja mlada gospoda stala bučiti proti svećenikom, nazivljuć ih mračnjacima. Nu ja bih htio vidjeti tu mladu gospodu, bi li oni bili pripravni za 200 kruna na godinu žrtvovati svoju slobodu? Bi li oni bili pripravni za tu svoticu po dva tri sata sjediti u školi sa seoskom djecom? Ne bi! A nek ne misle, da to svećenici čine iz koristoljublja, nego iz domoljublja. Stalo im je do procvata naroda. Žele da narod napreduje, pa zato za taj napredak žrtvuju svoju slobodu. A kakva im za to nagrada? Natražnjačtvom ih nagrađuju vlastita braća. E, kad bi ta
mlada gospoda ostavila gradove bijele, pa došla u sela, puno bi pametnije pisala. Oni znadu samo bubnuti, to je volja naroda, tako narod hoće, a nemaju ni pojma, ni što narod želi, ni što hoće, ni u kakvim se odnošajima nalazi. Ajte najprije na selo, pa držite narodu škole; učite ga, osviješćujte ga, živite s njime, te se onda vratite k vašim novinama, pak ćete znati napisati, da narod želi škole, da mu treba obuke, a kad bude narod osviješćen, onda ćete moći napisati, to je volja naroda. A ne ćete napadati onako ludu na svećenstvo, komu se ima zahvaliti da nije naš narod do skrajnosti zapušten podivljao.
Kako rekoh od trinaest župa samo tri su proviđene redovitom školom. Pa i te tri nisu uvijek otvorene radi pomanjkanja učiteljskih sila.
Prostorije školske opet su kojekakve i nikakve, što je tomu uzrok, lahko je odgovoriti. Općina Cres, koja vedri i oblači na ovom otoku, u rukuh je talijanskih — i time sam kazao sve.
Mi znademo dobro, da naša mila gospoda naši oci domovine, oni bi sve učinili, kad bi seljaci tražili talijanske škole. Tad bi se našlo novaca i na pretek, nu buduć creski kopač traži školu u svom materinskom hrvatskom jeziku, e onda neima novaca. A s druge opet strane, nije im ni stalo, da seljak ima škole – – ta bolje, da leži u neznanju — lakše će ga moći motati i s njime raditi, što oni budu htjeli. Znadu bo oni dobro, da kad bi se seljak osvijestio, da bi konac učinio njihovom gospodstvu. Da je tako, najbolje se vidi odale, što ne samo da ne grade novih školskih zgrada, nego što više protive se i pomoćnim školama. Do potrebe mogao bi navesti u podkrijepu gornje tvrdnje više žalosnih dokaza.