Pučki prijatelj, broj 5-6, 25.03.1901.

Pogleda li se otok Cres bilo iz bliza bilo iz daleka, svatko će reći, jel moguće, da na onom golom kršu narod žive? Jest žive narod, al kako žive? »Vidi mu se, mriet mu se ne će«. Zapitaj samo jednog creskog kopača, kako živi? Dati će ti tužan odgovor: Moram živjeti, ali sretan bih bio kad bi me Svevišnji preselio odavde, na vječni život, da ne trpim više ove biede i da ne gledam kruha željnu braću. Da, rodoljubi dragi, u gradu Cresu naći ćete, ne jednu obitelj, nego liepi broj, koje ne imadu u kući ne samo kruha,- nego uprav ništa, — gola sirotinja. A posve je i naravski. Masline već dvie godine slabo rodile, a filoksera vinograde uništila. Ta srce ti mora od tuge da pukne, kad oko baciš na one nekoć vinorodne bokove, a danas krš, pustoš gola. Kopač jadan tužno uzdiše usred biede, glada i nevolje, a vapaji njegovi jesu vapaji onih osuđenika »morituri te salutant«. A tko je tolikoj nevolji kriv? Krivo je to, što se nisu njegovi starješine, prvaci i voditelji brinuli, da se ga izobrazi, da se ga podigne na veću poljodjelsku kulturu, nego gledalo se je uvjek da bude rob hira nekoje gospode.
Pa za to nisu nastojali, da ga trgnu iz one servilnosti, pa da ga učine mužem, koji će moći jednom svojom glavom raditi, svojom glavom misliti. Ne, nego neka bude vječni rob, to je bila njihova želja. Ali krv pravednika vapi i vapiti će za osvetom pred licem Božjim. — Pa je li se možda danas nastoji, da se creski kopač izobrazi, da se ga podigne na viši stupanj poljodjelske, kulture? Evo vam dokaza: Mi smo. pred godinu dana pokrenuli ovaj gospodarski list, ne za našu korist, već jedino iz ljubavi prema bjednom našem narodu, e ne bismo mu li tim koliko toliko pomogli, da se digne u poljodjelstvu.
I doista! Na otoku Cresu, osobito po seoskih podobćinah imadosmo nekoliko predbrojnika. I sa malim brojem mi smo bili zadovoljni, jer znamo, da na selih obično jedan čita a drugi radoznali slušaju i sude. Dakle toliko vriedi, koliko da bi bilo cielo selo predbrojeno. No obćini Creskoj bi reći, da je odviše smrdio  ovaj naš nevini i jednostavni gospodarski list, pa za to nije mirovala, dok ga nije svojim otrovnim žalcem uništila u nekojih seoskih obćinah otoka Cresa. Čime se je poslužila, da izvede svoje nedjelo? Sa onom gnjusnom,smradnom i nemoralnom »Pravom našom Slogom«.
Obćina je najme Creska šiljala u omotih službenih sa brojem na ancijana u X. »Prave naše Sloge« i to bezplatno. Usljed toga što se dogodilo? Narod onaj, koji je još mnogo natrag, odpremio je »Pučki Prijatelj« za koga je imao plaćati godimice 2 kr. a pridržao »Pravu našu Slogu« koju mu je obćina šiljala badava. Evala Ti obćino Creska, ti-ćeš se zaista ovjekovječiti i vjenci tvoje slavne vladavine bit će neumrli. Narod kad se jednom probudi on će ti zahvaljivati gorkimi prokletstvi. Pitamo te samo, senate dragi, ded nam kaži tko plaća ove »Prave naše Sloge« koje razpošiljaš? Tko ti je dao tu vlast, da možeš u kovertah pod brojem i službeno je razpošiljati? Samo tako napred, nek se puni gorka čaša,- ali pazi, da prepuna ne prelije se, i ogorči, sladost tvoju. U gospodarstvu i moralu dižimo narod a ne u nemoralu.

P.S. – nastavak…