Pučki prijatelj, broj 21, 10. studenog 1904.

Kad dođemo u jedan nepoznati kraj i kad opazimo,, da su u tom prijeđelu lijepo uređeni putevi, odmah kažemo: Taj je narod napredan. Obratno pako, kad zalutamo u krajeve, u kojima se moramo verati kroz kojekakve prodore i gudure, te po stazicama, kojima bi se tek divokoza proturala, da se ne strmoglavi u kakvo bezdno. Tad i nehotice rečemo: Ah kako je to strašno! kako divlje! Ovako strašnih, ovako divljih puteva i stazica, osim u nekojim alpinskim ograncima, ima najviše na otoku Cresu.

Tu nema pretjeravanja, već su to žalosne činjenice, ja ne ću istraživati ni dokazivati tko je tomu uzrok, jer to svaki slijepac znade. Vrijeme bi samo bilo, da se nadležni faktori za to pobrinu. Koliko se pak više oblasti za to skrbe, ne ću suditi. Napomenut ću samo: da je općenita bijeda, da su ove godine svuda uništeni usjevi i da seljak od svojih polja i livada nije ni toliko dobio, koliko je posijao, to je općenito poznato. Po drugim su krajevima ipak uza sve štoto nakupili, al na otoku Cresu uprav ništa, tako da taj narod mora ovu zimu prezimiti, kao svaki javni činovnik na novčiću. A otkuda novaca? Ne će mu preostati, nego da proda sve svoje domaće životinje, da zimu prokuburi.
Zar ne bi nadležne oblasti mogle tomu doskočiti? Zar se ne bi tu skrajnu bijedu moglo koliko toliko decimirati? Bi, kad bi sit poznao gladna. Ali teško ti se situ metnuti u položaj gladna. I naše nadležne oblasti kolikogod se one brinu, da utaže tu bijedu, uvijek promašuju cilj. Obećava se, dogovara se, zaključuje se. Ali to su još uvijek samo obećanja, dogovori i zaključci. Nu seljaku, koji ne može ni noći prenoćiti na miru, jer bez večere možda išao u krevet, ili sa kriškom samo stara kruha, a na posao će u jutro možda i bez toga, nije njemu do obećavanja, nego on vapi: »Hljeba — hljeba gospodaru!«
Vlada bi morala bezodvlačno, ni časa ne časeć, narodu priteći u pomoć.
Na ovom otoku bi mogla tu nevolju lahko preteći. Odlučeno je, da se ima graditi cesta Lošinj-Cres — zašto se dakle oteže sa gradnjom te ceste »ad Calendas?« Zašto se ne bi odmah započelo? Narod čeka pomoći, kao ozebao sunca; dakle nek mu se pomože kad mu se može pomoći.
Pa ne samo, da bi bilo potrebito, da se započne sa gradnjom te ceste, da se pomogne seljaku, da mu se dade zarade, nego potrebito bi bilo i iz nekog kulturnog gledišta. Ta svaki stranac, koji zaluta na otok Cres, samo se čudom čudi: kakvi su ovdje putevi?
P.J.P