Pučki prijatelj, 10. svibnja 1907.

Ta blažena Amerika mora da je u istinu zamamljiva zemlja, kad čovjeka znade taku k sebi vabiti i tako reći zaslijepiti. Pa koliko je kudi pošlo tamu za koricom kruha s najboljom namjerom i s tvrdom odlukom povratiti se opet u svoju dragu domovinu, u svoj lijepi zavičaj, med svoje mile i drage. Pa koliko se već onamo našega naroda nije izgubilo, rasteplo? Oh, ta blažena neiskrena američka sloboda, koja kao da ne pozna granica! Imao sam prilike govoriti s oženjenim ljudima, koji na povratku iz Amerike još nijesu niti stupili pravo preko praga svoje kuće, već su uzdisali za tom blaženom Amerikom. A koliko ima onih, koji iskrcavši se na američko tlo uzdahnuli su: Ovo je zemlja za mene; našao sam te i ne ću te više pustiti; te zaboravili na roditelje, na ženu i djecu, na braću, na dom i rod. Ao braćo, da od Boga nađete! Žalosno, ali istinito. —
Ali žalibože moramo priznati u previše slučajeva, da osim siromaštva i druge prilike tjeraju naš narod, da ostavi svoju rođenu grudu i pođe s trbuhom za kruhom. Tako žalosne prilike tište i naš bijedni narod u Tramuntani na Cresu. Ovdješnji narod živi ponajpače od buška: drva se odvažaju na brodicama u Lovran i na Rijeku, a ponajviše u Mletke. Ali narod uvijek uzdiše pod pritiskom, bar kako se čini, nekakva tvrdoga zakona. Gospodar sa strahom polazi u svoju ogradu, da sječe drva, jer će za njim, kad pobuška, doći »gvardijan« (domaći čovjek, koji redovito nije zavirio ni u pučku školu i, da vidi, ako su bačeni na tlo svi pedali, kako to mora biti. Ako to nije, on znade lako učiniti kakavgod vidljivi znak križa na pedalu, koji se mora porušiti, inače ti debela muha ne fali. I narod po zapovjedi s gorkim srcem ruši i obara pedale i ako znade, da će mu ih od stotine jedva pedeset iz zemlje ispustiti. I tu više ne smiješ da paseš do šest godina rogato blago, ovce pak istom nakon dvije godine. Na svaki način teško ti ga siromahu! Čudnovato se malko čini, da gvardijan, kad se pozove, da dođe prije sam označiti, koje drvo treba porušiti, ne će da dođe, ako mu se i obeća plaća za njegov trud.
Koliko pak kruna ne ponese siromašni narod u Cres za ovce, koje gvardijan nađe na komunadi, gdje da je po nekakvom blaženom zakonu zabranjeno pasti? Za jednu ovcu znade se platiti i do 8 kruna multe. (Strahote! Op. Ur.) I ne će tomu našemu gvardijanu nijedna zgoda umaknuti. U tom mu svaka pohvala!
Malo se već drži blaga u ovim stranama, a bit će ga na taj način valjda sve manje. Manje je već i šume, a bit će je, kako narod kaže, i sve to manje. Kakve nam dakle koristi……? Tako bi nam bilo skoro razumljivo, zašto polaze u Ameriku i oni ljudi, kojima toga inače ne bi trebalo, koji se mogu i po cijelu zimu baviti huškanjem svojih vlastitih ograda.
A