Leprši…. Snijeg….
One lake pahuljice bijele, štono ih milostiva ruka božja svake zime poput bijelih cvijetaka siplje na našu jadnu zemlju.
Prvi snijeg….
Zabijelila glava naše stare Učke i sijevnula kô vila bijela ….
Zaredali sniježni dani svoj djeci na veselje. Jatomice ispadaju na cestu i zvonko se smiješe igračkama bijelim, što im ih dobri nebeski tata obilno dariva. —
Bože dragi, što li će sve sazdati moći od onih pahuljica lakih … Patuljke … divove … kraljeve sa krunom na glavi, sa žezlom u ruci. —
Istra se bijeli. Na obroncima Učke u bjelilu snijega utonule kuće bogumilih Istrijana. Na širokom drumu kupe se mališi isprva u dvoje, onda u četvero, pa u čete, pa u hrpe i nastaje čitava vojska. Od same živahnosti dršće im žilica svaka. Kô da im se u krvcu rujnu pretočio potočić lak, što gorom vratolomno skače … Kô da se u njima živi vihar svija … .Jezik se vrti, ruke se lome, noge nestrpljivo iščekuju lagani skok …
Jedan se diže:
„Braćo! Učka se bijeli. Visoko strši vrhunac njezin i pun je snijega. Tamo ćemo se popet i sazdat ćemo od snijega kip velik… golem… što će sizati iznad svakog zvonika, iznad svake zemaljske gore, do oblaka —”.
„Do neba!” — prekinu ga gromki zbor sto zvučnih glasova.
„Posadit ćemo ga na vršak naše najdraže gore, ustubočit ćemo ga na dvije orijaške noge, neka ga vide sva širom i diljem Istre braća naša, neka ga vide kvarnerski otoci kršni, neka ga vidi s’ onkraj Velebita Hrvatska majka naša …”
„Neka ga vidi cijeli svijet!” — iz sto se grlašca malih prosu klik i nagnu svi da se penju skokom … letom …
Teško je. Šikare guste, živice dračne krate im prolaz. Krče, al nije lako čupati korov, što se već od hiljadu godina uvriježio i zahvatio dubok korjen u zemlji našoj ….
Neki sustaju i misle na uzmak….
„Ne!” — grmnu širom vođe glas. „Kukavac je, tko klone. — Naprijed!” —
Bore se … Oštre bodljike trnja i drača buše im žile. Rumene se mlazovi mile hrvatske krvce ….
Promiču se … probijaju se ….
Hurrah! zaori nebom pobjede kliktaj gromki. Na vrhuncu su tvrde Učke.
I navale graditi. A kako se žure … Jedni valjaju gromade snijega, drugi ih nose, treći ih podavaju,- a jedan gradi od njih kip. A bome vješt je graditelj. Složio je stolac sjajni, a na njega posadio golemo zdanje, kip lijepe žene. Sjedi kao božica, bjelasa se kao vila … Oko glave vije joj se vijenac, a na krilu počiva joj dijete otrcano … jadno … Sirota! ….
Snijegović gotov.
Sva je vojska nagrnula oko njega, pa sve klikta od veselja.
„Braćo!” progovori sazdatelj kipa, „u početku stvorio je Bog prvu ženu i nazvao je Evom. Kako da krstimo kip naš?”
„Neka se zove Sloboda!” propišti tanki glaščić negdje sa sredine”.
„Sloboda Istre” — upotpuni domišljato pastirče sa obronka Učke mile.
„Živila Sloboda Istre!” sjeknu poklik zimskim nebom i preleti gore i doline od tihe Mirne do burnoga Kvarnera ….
Sto malenih kapica prhnu oduševljeno u visine nebeske, a sto nada majke Istre kleknu pred kip mile Slobode, kojoj na krilu istarsko siroče čeka spas ….
Mazunici istarskih matera! Slobode kip, što ga braci vaši podigoše na vrh Učke, kô viječna luč uvijek nek sjaje u hramu žarkih glavica vaših. Sloboda teško potlačene Istre neka nam svima pred očima lebdi danju i noću. Izgradimo je. Krčimo si puteve kroz guste redove dušmana naših, koji poput trnja i korova hiljadu već godina isisavaju zemljicu našu! Krv nek poteče, ali nemojmo sustati….
Penjimo se orijaški na sveti brijeg, s kojega će sinuti slobode blaženi traci. Zgrčimo gromade snijega: darove, prinose, žrtve! Nosimo ih onamo gore na oltar domovine, pa će, znajte, sinuti zlatno proljeće i dobri nebeski anđeo lagano će se spustiti na Učku i u onaj mili kip udahnuti će — dušu ….
Otvorit će očice Sloboda zlatna, podragat će ručicom siroče na krilu i sve će nas Hrvate okupiti u naručaj svoj ….
I u njenom toplom naručaju bit će nam dobro … voljko… lijepo ….