Naše učiteljstvo progonjeno — Umesto škole fašističke batine — Popis pučanstva bez pučanstva

Pučki prijatelj, 29. prosinca 1921.

Kako sve s nama postupaju državnici razvikanom kulturom, tako ne bi postupali ni isti Zulukafri, koji su barbari. Da je tomu tako, evo dokaza:
Čitateljima «Pučkog Prijatelja» bit će poznato, kako su hrvatsku učiteljicu iz Martinšćice poterali. Dali joj samo tri sata vremena, da spremi svoje stvari. Toga radi otišla deputacija iz Martinšćice u Lošinj, da bi umolila gosp. komesara Petragnanija, da bi im vratio poteranu učiteljicu, koja nije ništa skrivila, ili dao kojeg učitelja našeg roda i jezika. Kad je bila do sada hrvatska škola i vlada plaćala učiteljicu, znak je očiti da imadu i ti ljudi to naravsko pravo. Da se to shvati, ne treba biti učen, to svako razume. Continue reading “Naše učiteljstvo progonjeno — Umesto škole fašističke batine — Popis pučanstva bez pučanstva”

Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu

Pučki prijatelj, broj 16, 16. travnja 1920.

Martinšćica na Cresu. Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu. Htjelo se početkom okupacije na svaki način, da se je pretvori u talijansku, ali sav se narod (osim ancijana) tomu ustrajno opirao, pa je škola ostala, kako je bila i prije — hrvatska, uz 2 sata na tjedan – talijanski. Jedino uz taj uvjet, stao je narod slati djecu u školu. Sada pak kada već škola redovito radi, zahtijeva se od učiteljice sa strane tal. opć. poglavarstva – u Cresu, i od strane zapovjedništva ovdješnjih talij. karabinijera (ne znamo od kuda njima to pravo?), da se u školi dnevno talijanski jezik poučava. Učiteljica pak — od straha sluša! Continue reading “Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu”

Pabirci s otoka Cresa

Pučki prijatelj, broj 14, 25. srpnja 1905

Piše pop J. Pavačić.
Tko je samo pred nekoliko godina bio po creskom otoku, na tog je učinio creski kopač stalno žalostan utisak. Bio to čovjek snužden i potišten, bez ikakve srčanosti i samosvijesti, skoro bi rekao da je podavao sliku kakova roba ili sužnja. Bila tu i tamo po koja iznimka, ali to su bile tek bijele vrane.
Pred propalim vlastelinom stajao je kopač otkrivene glave, sa kapicom pod pazuhom, pa zurio nepomično u njega, kao kakav prosti vojnik u svog kaprala. — Ali vremena se mijenjaju, pa i ljudi u njima, po onoj: »Kolo od sreće u okoli vrteći se ne pristaje, tko bi gori eto je doli, a tko doli, gori ustaje.« Tako i naš kopač. Juče bio sluga, danas je gospodar; juče rob, danas samosvijestan čovjek. Pa to je i pravo, a što je pravo, to je i Bogu drago. Zašto bi jedan uvijek bio sluga, a drugi uvijek gospodar. — To su valjda i creska vlastela u svojoj velikodušnosti i ljubavi, kojom su ljubili — glodati kosti našem bijednom seljaku, opazili, pak što oni? Prodavaj svoja imanja kopaču. Misleć sami u sebi, ta i onako, što je njegovo, to je i naše. I tako kopač pokupovao od vlastelina vlastelinstvo, — ostavio mu samo časno ime vlastel, da ga baš do skrajnosti ne orobi. Continue reading “Pabirci s otoka Cresa”

Sa otoka Cresa na Petrovo – 3

Naša Sloga, broj 57 (1901)

Prije

VI. Ancijani

Oni nisu nipošto glavari puka, kao što bi morali biti, već prosti obćinski sluge. Stari je bio običaj, da anciane ili kako drugdje kažu delegate-župane itd. bira puk. Tako se još živi ljudi sjećaju, da bi se narod skupio izpred crkve, pa bi ondje, kako kažu balotali anciana. Onda bi ga predstavili obćini; ova bi ga potvrdila i on bi bio glavar puka. Nu sad, u novije doba, nije tako. Obćina sama imenuje anciane bez da bi se za to popitala kod puka, koji bi za to mogao biti prikladniji, već imenuje one muževe, koji su njoj po ćudi. Tako je n.pr. u Beleju bio ancian čovjek pošten i pametan znade čitati i pisati, nu valja da nije plesao posve, kako su talijanaši svirali, zamjenili ga drugim, koji nezna ni slova al je njihov. U Stivanu je takođjer bivši ancian glasovao s nami za V. kuriju, ali brže bolje zamjenili ga drugim… Continue reading “Sa otoka Cresa na Petrovo – 3”