Pučki prijatelj, broj 14, 25. srpnja 1905

Piše pop J. Pavačić.
Tko je samo pred nekoliko godina bio po creskom otoku, na tog je učinio creski kopač stalno žalostan utisak. Bio to čovjek snužden i potišten, bez ikakve srčanosti i samosvijesti, skoro bi rekao da je podavao sliku kakova roba ili sužnja. Bila tu i tamo po koja iznimka, ali to su bile tek bijele vrane.
Pred propalim vlastelinom stajao je kopač otkrivene glave, sa kapicom pod pazuhom, pa zurio nepomično u njega, kao kakav prosti vojnik u svog kaprala. — Ali vremena se mijenjaju, pa i ljudi u njima, po onoj: »Kolo od sreće u okoli vrteći se ne pristaje, tko bi gori eto je doli, a tko doli, gori ustaje.« Tako i naš kopač. Juče bio sluga, danas je gospodar; juče rob, danas samosvijestan čovjek. Pa to je i pravo, a što je pravo, to je i Bogu drago. Zašto bi jedan uvijek bio sluga, a drugi uvijek gospodar. — To su valjda i creska vlastela u svojoj velikodušnosti i ljubavi, kojom su ljubili — glodati kosti našem bijednom seljaku, opazili, pak što oni? Prodavaj svoja imanja kopaču. Misleć sami u sebi, ta i onako, što je njegovo, to je i naše. I tako kopač pokupovao od vlastelina vlastelinstvo, — ostavio mu samo časno ime vlastel, da ga baš do skrajnosti ne orobi. Continue reading “Pabirci s otoka Cresa”