Pučki prijatelj, 10. svibnja 1907.

Ta blažena Amerika mora da je u istinu zamamljiva zemlja, kad čovjeka znade taku k sebi vabiti i tako reći zaslijepiti. Pa koliko je kudi pošlo tamu za koricom kruha s najboljom namjerom i s tvrdom odlukom povratiti se opet u svoju dragu domovinu, u svoj lijepi zavičaj, med svoje mile i drage. Pa koliko se već onamo našega naroda nije izgubilo, rasteplo? Oh, ta blažena neiskrena američka sloboda, koja kao da ne pozna granica! Imao sam prilike govoriti s oženjenim ljudima, koji na povratku iz Amerike još nijesu niti stupili pravo preko praga svoje kuće, već su uzdisali za tom blaženom Amerikom. A koliko ima onih, koji iskrcavši se na američko tlo uzdahnuli su: Ovo je zemlja za mene; našao sam te i ne ću te više pustiti; te zaboravili na roditelje, na ženu i djecu, na braću, na dom i rod. Ao braćo, da od Boga nađete! Žalosno, ali istinito. — Continue reading “S Tramuntane na otoku Cresu”