Naša Sloga broj 69. – Pula, 3. rujna 1901

(Prethodi)
Izučenje u ciepanju nije težko, te je više stvar prakse. Oštrouman kao što je g.Trampuž odmah je to upoznao te je u dogovoru s tršćanskom vladom otvorio bio u Krku minulog proletja cjepovne tečaje za mužku i žensku mladež, posebice. Iz Štivana su trojica tečaje polazila, a bi bilo za cielo više – njih učestvovalo, da je vladina odluka u tom poslu prije prijavljena bila. Ali tu se radilo otom, da se Hrvati pouče, te negovorimo dalje. Tako je moglo svako selo po više, mladeži poslati, a to tim lakše, što su polazili na državni trošak, navlaš ondje, gdje nisu imali prilike prije upoznati se sa engleskim cjepanjem na suho, i sa onim na zeleno. Viečna hvala onomu, koji je izumio zeleni ciep! Ovdje pitamo g. dopisnika “N.Sl.” koliko je osoba otišlo iz njegova mjesta na cjepovne tečaje u Krk? Jesu li dakle naši seljaci imali prilike i mogli se naučili iz predavanja samoga g. Trampuža prije, pa i ljetos prije, nego je sastavio g. dopisnik onaj članak, potrebno cjepanje američke loze, odgovaramo odriešito sa da. Ako se po kojigod nije onimi prilikami poslužio, i naučio cjepati, to neka sam sebi pripiše, i zdušno kaže: mogao sam znati, a neznam. Nije li tako?

Nemogu li podučili u ciepanju američkog trsja, koji već znadu one, koji neznadu? Ali se vije od jednoga težaka nebi htjeo naučit, jer bi morao sam svoj vinograd cjepit te bi bolje bilo, da mu drugi tko, bio koji mu drago, badava cjepa. Čudne li želje! Ali tko će takova dobričinu naći? Tko će se sam ponuditi? Nitko! Uzaludu išćete, moji dragi seljaci i tražite: Tko će nam cjepit? Vi tražite, šta neznate. A tko će vam pomoći drugi, ako nećete sami? Vlada dava i uzdrži vrtao; dava ključice, dava žilavice, dava učitelja, pa vam nebi znao kazati hoće li ona i američku lozu vam posaditi, cjepati i uzgajati. Učite se — ta niste gospoda, ste težaci — cjepati, pa vam se nevalja nikomu klanja! Tko će nam cjepit? Molim vas, budete li sadili američke loze, tko će brati groždje, tko vino pripravljati i kapljicu piti, pravo je, da sam oko loze radi i sam da cjepa. Pa tko će bolje i pomnjivije vaš posao obavit, nego li sam gospodar? Sami cjepajte, da, i vježbajte se u cjepanju, pa će te viditi, gdje ste dobro, a gdje pogrešno cjepali. Koji nemože cjepati na pluto, na rafiju, može upotrebiti i žuk, i žukvu, i katramana prediva konopja (šlupu), dapače bijaše slučajeva, koji su rabili i vuneno predivo (utak), pa su se ciepovi uhvatili, naime oni na zeleno. Takovi cjepovi neće bit racijonalni i kako sadašnja vinogradarska znanost hoće, ali biti će ipak za nevolju dobri.

Želimo Vam jošte nješto kazati, nu da nas ne čuje g. Trampuž, t. j. da možete loze cjepati i po staru, na procjep (špak). Taj cjep bi bio sada korak nazad, nu ništa zato: cjep je dobar, te se ulovi, kao i englezki cjep. A tko nezna cjepati na procjep? Svaki težak mora to znati; nije nov, je star, od davna. Seljaci ste svi vinogradari. Neizpričavajte se, i nekažite svietu najniži stepen znanja, da niti na procjep neznate cjepati. Nesramotite se, već cjepite kako znate. Sadite američku lozu i cjepite sami, makar i po staru, i negovorite: tko će nam cjepiti.

Slažemo se gosp. dopisniče, da nam vlada dade gospodarsku školu čim prije bilo u Krku, bilo u Pazinu, u kojoj bi se mladež sposobna poučavala u svih granah gospodarskoga znanja radje, nego jošte drugih putujućih učitelja, jer će izučena mladež, sinovi naših seljaka, biti pravi rasadnici novih nazora i novih gospodarskih načela, koja će živiti i raditi za narod, to nas malo po malo gospodarski preporadjati. A dok dodjemo do takove škole, putujućih učitelja držimo se, i savjete njihove ovršimo. Druge nam nije, nego unapredjivati se u vinogradarstvu, u kojem smo već prilično upućeni, jer ćemo s vinom namaknuti druge potreboće za život, kako je to i prije bilo, a uputio nas je u novom vinogradarstvu onaj toli zaslužni g; Trampuž. Taj učitelj je krasno priredio u vladinih i drugih krugovih dobro poznati vladin rasadnik američkih loza i voćnjak na “Kimpi” kod Krka; ustrojio je druge vrtove, pa i onaj u Štivanu, koji je marljivo pohadjao, pregledavao, uredjivao i nije prepustio prilike, da pokaže praktički, kako se ima urediti tlo, gnojiti, saditi i gojiti američku lozu do četiri i više puta na godinu, u sniežnoj zimi, i u ljutoj vrućini, nežtedeć kadkada ni svog života, ni nemareć za posljedice. Gosp. Trampuž je otac-seljakom, koji ga veoma ljube i su mu veoma zahvalni za njegova umna predavanja i za požrtvovnost njegovu. Dogodilo se je, da je seljačka vrata obilazio, zvao i moljakao gospodare, da ga dodju u stanoviti sat poslušati i naučiti razne poslove vinogradarske, nojskoli toli zanimivo cjepanje. Imao je i od bližnjih sela slušaoca kada više, kada manje, te nisu tu blagodat gospodarske pouke uživali samo Štivanjari. Čitali smo i imali pojam o vinogradarstvu, ali prve naputke o gojenju američke loze dobili smo, moramo istinu kazati, od g. Trampuža, koji nas je rukovodio u priredjivanju vinograda kao brižljivi učitelj svoje poslušne djake. Hvala mu. Tako, šta je nam učinio, je i mnogim drugim.

Je li dakle potrebno za Creski otok, napose za ove seljake, jošte drugih učiteljskih sila, neka sudi, do koga stoji. Kažemo opet, vinogradarske pouke je bilo, i praktičnih tečaja svake godine po više puta, a to je dosta. Koristilo je mnogim, svim nije. I vladin vrtao u Štivanu je mnogim u mjestu i u bližnjih selih koristio, jer koliko je bilo na početku nemara za američku ložu, za koju nisu vjerovali, da može kod nas roditi, toliko se pred tri godine probudilo oduševljenja, da se tuže, Sto malo žilavica dobivaju. Neznači li to, da raste broj gojilelja? Sa ono njekoliko stotina, što su pojedinci do sada dobili, mogli su prokrčili put vinogradim od više tisuća loza. Nije li to ljepa stečevina? Kako se to dostignuti može, to seljaci dobro znadu, a mnogi se kaju, da, kaju se, što nisu prije posegli za amekaju se, Sto nisu prije posegli za američkom lozom, i Sto već nemaju sada vina, kako će ga, ako Bog dade, imati pisac ovih redaka, te Orlići i Vlakančići, skorom Jurjaci i Mužići i Muškardini i drugi iz Štivana, manastiri u Nezinah i u Martinšćici, Linardići, Kučići, Seganići, Murljačići itd. na Martinšćici, na Beleju žup. I. Vilčić, Vlakončići, Kumičići; na Zbišini Š. Bencin, osobiti gorljivi gojitelj američke loze; na Vrani, Mužići, Toići itd. Može se bez pretjeravanja kazati, da nema kućegazde u ovih i u drugih selih, koji nemaju po koju stotinu posadjenih američkih loza. Tako i mnogočastni Otci konventualci iz Cresa imadu uzorne vinograde na svom imanju na Batajna, a posebi u gradu, a koje nismo spomenuli, neka nam oproste, jer nismo imali svrhe imenovati, nego, samo mimogred, vinogradare. Za takovo proširenje američke loze ide jedino, i jedino zasluga g. Trampužu, te da njega nebude, nebismo ju danas poznivali. A što ćemo od župne nadarbine u Valunu? Iz vladinog vrta u Štivanu dobivala je badava njekoliko godina po više stotina žilavica ripariae silvestris, koja tamo sa pohvalnim nastojanjem onog g. župnika Petra. Volarića najbujnije uspjeva, te, je prošle godine zavriedio dobru nagradu.

Izvor američkih loza bio je vladin vrtao u Štivanu, iz kojega se popriečno od 7—10.000 loze monticulae, a od 6—700 loze ripariae godimice izvuče te svu tu silu loza porazdieli seljakom, koji je traže. Za 5 godina svog obstanka koje bistroumne oči nevide ljepe koristi? Iz šale, iz omalovaženja, pa i iz manjkave upute može se kazati, da iz vrtla ima malo koristi toli glede pouke, koli glede produkcije američkih loza, ali sa činjenicami nemože se šale zbijali, jer one jasno protivno govore. U toliko godina bila bi valjda i uvidila i doznala — ima po komu — neradinost i suvišnost onog vrtlara u Štivanu, te nije čekala, da tko u javnost preda svoje nestrukovno mnienje na uštrb istih seljaka, koje hoće tobože da brani, štiti. Pošto je vrtao faktično koristan, osobitu su pažnju nanj obratili bili baš vladini muževi, koji su ga osobno pohodili, kao g. c. kr. namjestnik Goëss, savjetnik vinogradarskog odjela g. Frühauf, pa vinogradarski činovnik g. Štrekelj, koji su se pohvalno izrazili u vrtu i o njegovom ravnatelju g. Trampužu, o komu zapodješe govor, kujuć njegove vrline u zviezde. Tako se ovaj vrtao dopao gosp. namjestniku da je iza njekoliko dana obećao podpore od K 130 godišnjih svakomu selu našemu, gdje se bude podigao vinogradarski vrtao. Opet činjenica, da je vladin vrtao bio i može biti mnogo koristan.

Samo ime Trampuža jamči nam za vrstnu gospodarsku silu, a u nas napose za vinogradarsku silu, koji podržava “Gosp. Poućnik” sa svojimi učenimi članci, koji se rado čitaju. Biti će svakomu žao, koji ga iole poznaje, da prestaje biti ravnateljem ovog vladinog vrta baš u času najživahnije pobude narodne za obljubljenu i udomaćenu američku lozu. Rekao je već ovomu vrtu s Bogom, ali nije, ni neće odkazati pouke i savjeta, koji se budu bud na koji način njemu utekli, dapače bit će mu slast i radost, da biednomu narodu ikako pomogne. Sa g. Trampužom nastala je u nas nova doba k novomu životu. Prihvatimo ju, i čvrsto ju držimo.

To onim kojih zanima vladin vrtao.