Naša Sloga, broj 68. – Pula, 30. kolovoza 1901.
Pred njekoliko gođina odlučila je carska vlada u Trstu ustanoviti rasadnika ili vrtova za uzgoj američke loze u raznih krajevih Istre, kao u Pazina, u Krku, pa tako ga je ustanovila i na otoku Cresa u mjestu Štivanu, koji, služi za mjesto istog imena, za Martinšćicu i za Belej, te ima dakle veći djelokrug, nego ga netočno upućeni dopisnik “Naše Sloge” pripisuje u br. 57. t g. Taj vrtao nije dakle ni od vlade odredjen za sve vanjske obćine, nego za naznačene, a uzrok tomu znade samo ona. Ovaj vrtao nemože se dakle prispodobiti ili takmiti sa drugimi ovećimi vrtovi ove vrsti, ali ipak sa o njem može kazali, daje uzor-vrtom. Skroman je, nije velik, ali je dostatan. Nekažemo to u smislu spomenutog dopisnika, nego u tom smislu, da je taj vrtao kao početna uputa u vinogradarstvu za umnogojenje američkih loza na svojem mjestu. Ta vise se od takova vrtla nemože tražiti. Pametan čovjek neće valjda izčekivati od toga vrtla potpunu nauku u vinogradarstvu, kako se predaje o viših zavodih, nego samo najelementarnija načela vinogradarstva, najkraća i prikladna za prosti puk. A tu svrhu je vladin vrtao u Štivanu i postigao, te tim se pokazao potrebnim i koristnim.
Od toga malenog vrtla nemože nitko očekivati, ba bi se moglo snabditi toliko tisuća amerić. loza, da se tim zadovolji pučanstvo svih vanjskih obćica, jer takove svrhe nemaju nigdje u našoj državi, pa neima ni ovaj, nego samo, štono se kaže, toliko, koliko. Iz takova vrtla se daje, koliko proizvađa, a čega nema, nemože dati, pa bila ili nebila komu potreba. Nije dakle gosp. dopisniče umjestno prigovarati, da se je prošle godine djelilo 50—60 loza svakomu prijavniku iz Štivana, i iz Martinšćice, a u peru Vam je ostalo, ono i iz Beleja, dakle što je to prana potrebi?
Tim je potreba naroda pokrita. Koji bi dao više, kada vise loza nema? Podjelilo se badava 7000 loza u prošloj godini, a u prijašnjih godina narasao je broj i do 10,000. To je već nješto. Prvo 59 djelilo seljakom do 200 i više loza, jer je bilo manje prijavnika, a od dvije godine amo okrenulo se lice, jer se može reći, da hrpimice gospodari navaljuju na vrtao u doba djeljenja loza, da se molbama nemože odoliti. Utiču se i u privatni rasadnik podpisanoga.
To sve dokazuje, da je bilo vrieme, kada su se manje naši seljaci brinuli za američku lozu, pa tog vrimena da je nestalo, i nastao u naših krajevih vinogradarski preokret na bolje. Početnici smo. Temelj je bačen. Američka loza se širi i sadi, ako i ne vatrenom grozničavoštju, nu ipak redovito i postepeno. Što se nije prije sadila i više, uzrok valja tražiti u naravi naših seljaka, koji vjeruju onomu, što sami vide, i rade što sami izkuse. Takovi su i mnogi drugi. Nije se dakle čuditi, oko u nas mlado vinogradarstvo napreduje polagano. A tomu imade mnogo razloga. Svatko nema ni zadosta hrane. U svakom je poslu početak najteži, a potežkoće se uvjek nesvladaju najednom. Nadamo se, da ćemo i ovako našu svrhu polučiti. Težko, da će u nas ova generacija naroda toliko američkog trsja nasaditi, koliko bijaše prije domaćega; a to poglavito stoga, što se sva mladjarija starija od 16 godina seli u Ameriku i drugamo, da potraži zaslužbe i novca, pa da se vrati i da nastavi rad oko preustrojstva zapuštenih vinograda. Siromah, komu nedostaje hrane iz njegovog zemljišta, mora za njom po svietu, a kada hrane dobavi, neka sadi američku lozu, koja će mu služiti za glavnicu, iz koje će dobivati liepe kamate. Ima sbilja zapreka i više nego što navedosmo za unapredjivanje američke loze, ali marljivi i uvidjavniji seljaci zato nemare, neklone duhom, bore se, pobjedjujuć sade američku lozu bilo iz svoga vinograda, bilo iz vladinog vrtla. Donaša li dakle vladin vrtao u Štivanu koristi? Dakako da donaša. Lienčinam samo nedonaša, a tih ima svagdje. Okladili bismo se, da je i g. dopisniku “Sa otoka Cresa na Petrovu” ovaj vrtao koristio, kako je koristio i Štivanjanom i Martinšćanom, i Belejanom, i Ustrini, i Vrani, i Zbišini, I Valunu, i Lubenici, dapače i istomu Cresu, gdje se prije više tisuća loza žilavica raspačalo, jer je nisu naši domaći seljaci htjeli, ili su ih tražili, kada sa saznali, da ih više nema. Recimo istinu, prije nisu naši ljudi znali cieniti američku lozu kako sada, jer sada bi se za nju i potukli. Kako to, prije malo, sada toliko? Na tu promjenu je netko morao uplivati. Prije je uplivao vladin vrtao na Štivanu, pa onda putujući učitelj gosp. Trampuž, stanujući u Krku. Vladin vrtao je pohrana, iz koje izlazi svake godine po više tisuća ljepih loza-žilavica, zdravih, neoštećenih, zrelih za razplod. To je materijalna stvar, koja se vinogradarstva tiče, te nemože bit po seljake od zanata ravnodušna.
Gospodin Trampuž je pako učitelj, vrtao je njegovo djelo, koji mučeć govori sve, koliko i učitelj. On putuje i ide, kada i kamo ga njegovo zvanje zove, te nenosi uzalud ime učitelja, a koj bi to samo uztvrdio, pokazao bi, da ignorira čovjeka, koji misli, ćuti, i radi sa temeljnim znanjem i matematičkim osvjedočenjem u gospodarstvu, a napose u vinogradarskoj struki. Njegove lahke, razumljive i proste pouke su za svakoga baš poučne, uputljive, bisera vriedne. Sa kratkimi i bistrimi načeli u vinogradarstvu već je Štivanjare i mnoge druge seljake tako uputio, te je znadu napamet kao otčenaš. Koliko puta nije on praktički pokazao i učio u vladinom vrtu, u vinogradih, u župnom dvorištu baš o načinu i vrstih ciepanja na američku lozu, a ponajviše o englezkom ciepanju na suho! U Štivan bi došao parobrodom po Martinšćici, gdje bi se obćinskomu glavara prijavio i kazao mu svrhu svog dolaska, u Štivanu bi se to brzo proglasilo, a na Belej bi otišao vrtni čuvar Orlić prijaviti puku. Dopisnik “N. Sl.” br. 57. će tekar ovim putem doznati sada, da je g. Trampuž svaku godinu, po više puta ciepanje praktično poučavao. Njega smo mi vidjeli, i stotinu drugih u raznih prilikah, kako je vješto rabio nož ciepilnik, ravne plohe odrezavao koso, srednje zareze činio, i ciepove slagao. To su činili i svi ondje nazočni, te im je ili popravljao, ili odobravao sa ustrpljenjem i zanimivosću, baveć se š njimi po više sata. Dakako, da nisu svaki put svi seljaci dolazili na praktične vježbe, ali su bili svi pozvani, i svi sa mogli doći, a to je dosta. Mnogi dakle znadu englezki ciep usljed pouke primljene kod kuće po g. Trampužu. Neće bit baš svi profesori u tomu, ali oni kažu, da za sebe znadu, i tim se diče.
(Konac sliedi.)