Pučki prijatelj, broj 4, 25. veljače 1904.

Nije mi potrebito govoriti, koliko trpe otoci Cres i Lošinj radi manjkavosti dobre pitke vode. — Ne mine malne ni jedna godina, a da nisu stanovnici ovih otoka prisiljeni piti vodu iz kaljuža i bara. — Kako je to štetonosno po zdravlje, ne treba niti da pišem. Odakle difterija, odakle groznica i sto inih bolesti van od nezdrave vode?
Divna je upravo misao pala na nm V. G. savjetniku Poscheru, koji je ovih dana proputovao ova dva otoka: da bi se naime sav otok Cres i Lošinj mogao opskrbiti krasnom vodom iz Vranskoga jezera. Na prvi mah pričinja se ta zamisao pustolovna. Mnogima će umom preletiti misao: Nismo kadri dobiti jedne cisterne u selu, a ti ćeš, da nam se dovede voda iz jezera, što bi stajalo toliko hiljada. Drugi će opet reći: To će biti, kad mene ne budu više zubi boljeli!

Pitanje vode u ovim stranama jest životno pitanje. I samo tada, kad bi se ova ideja savj. Poschera izvela, bismo mogli reći, da smo preporodili ova dva otoka. Danas uz ovoliku manjkavost vode ne da se skoro niti pomisliti kakav napredak bilo u poljodjelstvu bilo u stočarstvu i t. d. Seljak ovih otoka prisiljen je timariti samo drobno blago, jer o govedarstvu ne može biti ni govora. Gojenjem krava ne može se baviti, jer mu manjka voda; na vrtlarstvo ne smije misliti, jer nema vode za zalijevanje. Dakle ne samo po zdravlje samih stanovnika, nego i za unapređivanje gospodarstva bilo bi od velikog zamašaja, kad bi se oživotvorila ta ideja.
Da ne bi tko mislio, e bi taj vodovod stajao milijune i milijune, moram reći, da bi se grad Cres, Lošinj Mali i Veli sa svim selima, što se nalaze na tim otocima, mogao opskrbiti za uvijek vodom — s potroškom od tri do četiri sto tisuća forinti. Ako se to dobro prosudi, osvjedočit će se svatko, daje to uprav ništa. Ta koliko na godinu, kad navali suša, ne izgube naši seljaci nadnica samo za prenašanje vode u mjesta, gdje im se nalaze ovce i ine životinje? Koliko se pak u gradovima ne potroši u to vrijeme za vodu? I zahvaljuje se Bogu, da se može i dobiti, pa bila po što po to! A koliko bi se prištedilo na ljekarijama, kad bi bilo zdrave vode? Općine, osobito creska, pa lošinjske, morale bi ozbiljno o tom pitanju razmišljati — i privesti ga čim prije u život. Neka se jednom učini taj potrošak, makar i malo veći, pak će se učiniti kraj onim vječnim tužbama protiv općina; svima će se udovoljiti i građanima i seljanima; a najzad moći će se reći, da se nešto učinilo za dobrobit naroda.
P. J. P.