Naša sloga, 9. svibnja 1895.
Iz obćine creske koncem aprila 1895.
Kako smo vam žicom javili, ovoga puta usprkos svim protivničkim spletkam sjajno smo predobili. Prošle subote naime naši su kmeti odabrali sa 70 glasova proti 27 svojih sedam fiducijera. a ti jesu: 9. Velčić pop Ivan iz Beleja, 2. Mužić Petar iz Štivana, 3. Saganić Dinko iz Martinšćice, 4. Zahija pop Petar iz Lubenica. 5. Krivičić Dinko iz Valuna, 6. Sintić pop Ivan iz Predošćice i 7. Burbaran Ivan iz Dolgezetića. Tko znade naše prilike, mora priznati, da ovakve pobjede još nisu naši „vanjski“ izvojevali, a da naši dušmani još nisu nikad bili ovako poraženi i pokunjeni.
Proti nam je sve! Većini birača je grad Cres odaljen 4—5 sata hoda. Do grada vode samo izrovane kamenite staze, pak je pristup k Cresu i po moru i po kraju tako tegotan i mučan, da ako je ikoliko zlo vrieme, mnogi i mnogi moraju doma ostati.
Obćina je u talijanaških rukuh, pa je ona prva počela rovariti proti nam. Već smo vam javili, da je na srednji blagdan vazmeni pozvala sve seoske župane radi „službenog posla“; a kad tamo, obćinski savjetnik c. kr. bilježnik Josip Petris (onaj, koji je u natječaju za svoje mjesto izjavio, da znade i hrvatski jezik, a nepozna ga niti toliko, koliko prosti creski kopač) on dakle uručio svim županom kamenotiskanu imenicu njihovih fiducijara preporukom, da nagovaraju svaki svoj puk. da za nju glasuju. — To jim ne bilo dosta. Naš novi „zemaljski kapelan“, (!) da se je izrazio nekim seljakom još prije proti svećenstvu, govoreć jim, da su svemu njihovomu zlu krivi „popi ki su na diete“. Dva tri dana pako pred izbori izaslao svoje ljude u sela: na jug nekoga Rosovića-Roka, a na tramontanu nekoga Bortola i Terezičinoga sina. Ovi su obišli Ancijane-župane nalogom, da ljude zovu na izbore: „poslal nas je šior podešlid, da pridite švi ki morete votat; te će biti za vaše boje“. Došao dan izbora. U jutro rano dolaze ladjice iz Valuna, krcate Valunjani, Lubničani i Martinšćani, a s druge strane dolazili u najbržem trku na svojih mazgah Belejani i Štivanjani. Čim smo došli u Cres, eto ti medju nas dolaze protivnici kao muhe. Tuj nas čekalo mnoštvo napastnika, a gospodin načelnik pokazao se u pravom svietlu, kako je on pravi naš prijatelj. . . .
Otvorio izbor talijanskim govorom, pa kad ga htio upozorit jedan svećenik birač, da ga kmeti nerazumiju, ne dao mu niti pisnuti. Tim sa pokazao još hujim od Keršića, jer bi ovaj ili sam ili po kojem svećeniku dao raztumačiti ono nekoliko talijanskih rieči. Tekom izbora opet je pokazao, da su mu svećenici trn u oku — dva tri puta se na nje okosnuo — bio je silno razdražen. Hotio je dapače naložiti biračem, koji su prvi glasovali, a to su bili najprvo svećenici, da izadju iz dvorane pod izlikom, da je velika nagnjetica, dočim nije vidio (nehtio vidjeti), da je u dvoranu stupilo nekoliko gradskih talijanaša, koji nisu imali nikakovoga prava na glasovanje; na čelu jim bivši obćinski tajnik Moise, koji je stupio na početku izbora u dvoranu, a pred svimi birači mrko gledajuć oko sebe, kako da će nas svih izjesti; a po dnu dvorane nanizalo se nekoliko „prijatelja“ puka, med kojimi smo vidili bivšeg načelnika dra. Keršića, oba brata Petrise – Konjice de
Planno (!!), i nešto golobradaca. Svi ti htjeli valjda svojom prisutnošću zastrašiti naše seljake, al se ovoga puta prevariše.
Glasovi počeli padati. Protivnici došli do 13, a mi jih već imali 18. Ono prisutne gospode gradjana povuklo rep pod sobom i sve jedan po jedan izlazili. Protivnici počeli ostajati po krmi, a naši na sva jedra napred, dok nismo na ura i pol po podne doprli do 70 glasova, a oni jih jedva jedvice nekako napravili do 22. Na koncu dovukli još petoricu, i tako doprli do 27. Opažamo, da je za njihove fiducijare glasovao Skaramučić Ivan pok. Petra iz Orleca, mladić od 22 godine, a u listinah dolazi njegov pokojni otac; zatim glasovao isto tako mjesto svoga pok. Otca neki Milohnić, koji je odsjedio pred koju godinu u tamnici nekoliko mjeseci, pače g. načelnik napinjao sve sile, da za njihovu imenicu glasoje još dvojica iz Orleca: Mužić Nikola i Mužić Anton premda nisu imali prava. Mi nebismo imali ništa proti tomu, što načelnik dopušća glas i ovakvim, koji imadu na nj pravo, premda nisu u listinah, al u našem slučaju nemožemo ga pohvaliti zato, jerbo je on revnovao za one, koji su bili za protivnu talijansku stranku; a to se lahko upoznalo, jer bi takovi prije bili izručili svoju imenicu, a onda tek nastala prepirka, da se prepuste k glasovanju.
Moramo se pak javno pohvaliti s ponašanjem c. kr. povjerenika g. Fabiani-a. On se držao tekom svega glasovanja nad strankami: hladnokrvan, ravnodušan, pravedan prema svakomu, kako to dolikuje u istinu c. kr. činovniku. Niti mi drugo od vladinih ljudi nepitamo nego nepristranost;. ovdje to iztičemo zato, jer se grozom spominjemo svojevoljnog pašovanja bivšeg c. kr. Kotarskog poglavara Elušega…, koji je znao s izbori u Cresu tako upravljati, da bi protivnici uviek nadvladali, kako su to oni već znali i umieli.
Dan prije izbora bilo nam žicom javljeno iz Dubašnice, da su naši ondje nadvladali, pa već to nas osokolilo, a protivnike oparilo; ipak oni su onoga jutra prije glasovanja izjavili, daje Creska obćina njihova… Pomislite si sada njihov bies kad su vidili, da su jih naši kmeti odbjegli, a da za njih glasaju sami bogati, al do grla zaduženi tužni Orlečani i još po koji zavedeni iz Vrane, iz Ustrina itd., dočim svi drugi ostali čvrsti i tvrdi, kako su tvrde i čvrste ove stiene, što nas okružuju. Najbolje se opoštenili Štivanjari, Valunjani, Lubeničani, Martinšćaci i Belejani, dočim većina Beljana ostala je doma proti svomu običaju, a ono malo što jih je došlo, uzdržali se skoro svi od glasovanja, jer jih napala vlastela u Cresu, a biskupićev junak zastrašio. Ipak naši ovog puta napredovali, a srce nam raslo kad smo med birači opazili dva tri nemoćna čovjeka, koja se jedva micala, a med njima 80deset godišnjega starca, koji su svi posmjehom na licu glasovali za naše fiducijare. Živili naši sviestni probudjeni kmeti, živili njihovi rodoljubni i požrtvovni svećenici!
Protivnici, rekosmo, pobiesnili … neki bliedili kako krpa, grizli ustnice, škripali zubmi; jedan vlastelin u večer prije, doznavši kako je neki svećenik, zamoljen za to, savjetovao svoje stado, kako mu se ponašati i tim vršio i polag želje sv. Oca pape svoju dužnost, taj vlastelin zaprietio se, da će do nekoliko godina sazidati na Zagradu protestantsku crkvu. I dobro će učiniti, jer i tako naša crkva ga ne vidi, pa će on postati u toj novoj crkvi „pastor“, a njegovo stado biti će ono nekoliko istomišljenikau; nego prije togu treba da očeše svoj srab. Treći opet u hodniku kleo i proklinjao ko Ture. Gospodo moja, na krivom ste putu. Vi niste Talijani, nego ste hrvatske krvi, u vaših kućah govorilo se hrvatski, vaš grad je hrvatski grad, nazivi po gradu, po vaših stanovih, po svem našem otoku hrvatski su. Vaši roditelji bili su dobri ljudi, pravi katolici. Vi pako — govorimo onim, koji se uviek miešaju u naše izbore, jer imade a gradu i dobre vlastele, koja se u nas nepačaju i ostaju dobra, pobožna poput svojih praotaca — vi pako zatajili ste svoju krv, svoj rod, vi gazite zapovjedi sv. matere crkve, i zato sploh propadate i propasti ćete, i zato vam naši seljaci već nevjeruju: ono malo, što jih je još uz vas, to su vaši bravari, vaši dužnici, dakle vaši sužnji.
Moramo spomenuti još jednoga talijanaškoga agitatora, a to vam je nitko drugi nego prijamnik g. Rovis, rodom najbrže iz Žminja. Mi već odavna znamo, da je taj gospodin ljuti protivnik našemu svećenstvu, dosljedno hrvatstvu, al smo do sada uviek šutili i mučali. Nego da će taj gospodin na dan izbora u svojem uredu nagovarati kmeta, neka ne glasuje za naše jer da mu napokon to ništa nehasni, pošto naših zastupnika neima u saboru nego devet, a talijanskih 21, pak da naši ne mogu seljakom, buduć u manjini ništa pomoći, toga mi nebismo vjerovali. Takvo postupanje je odveć drzovito i bezobrazno. Neka bude do znanja njegovim poglavarom, a g. Rovis bolje bi učinio, da si dobavi pri svojem uredu hrvatskih tiskanica za naš hrvatski puk, i da nezaboravi, da je bio iz Labinja ovamo premješten.
Na koncu svega poručujemo gospodi u Cresu: neka nas oni slobodno pogrdno nazivlju vilani, uli neka znaju, da su oni tomu krivi, koji nam uzkraćuju naš novac, da nemožemo graditi potriebne škole, al doći će i njima dan plaće, a dobri Bog, koji nas je nadario zdravim i poštenim razumom, te smo mogli uviditi njihove nepravice, podpomagati će i nas i unapried. Neka znaju i to, da nas vanjskih neće moći više kupovati za Judin novac, jer smo uvidili, da nam je samo prokljetstvo donašao i da smo njim ga skupo morali povraćati, to njim kličemo do vidova!
Konačno eto i malo šale. Birač iz Dragozetić Ivan Brežac; šumski stražar pokle je glasovao za njihove fiducijare, govore, da se je načelniku poklonio, a rukom u prsa lagahno lupio, kiko, da nam je — Bog nam prosti, u crkvi pred Presvetim … Neki Rosović hvalio se na povratku s juga, da će jih odanle on dopeljati za njih do 50. Videći na dan izbora obćinski jedan pisar, da jih je prevario, prišaptnu mu je „ćo, e dove že quei tui cinkvanta che ti ga detto da menar de široko“ (ti, gdje je ono tvojih petdeset, za koje si se hvalio, da ćeš dopeljati s juga.)
U obće mi smo s uspjehom posve zadovoljni. U ovih izborih predstavnik car. kr, vlade pokazao se pravednim i nepristranim; naši kmeti prilično se probudili, pa budu li u tom napredovali prilikom dojducih obćinskih izbora, samo da budu složni i s juga i s tramuntane, moći će stupiti u borbu i stalno predobiti barem jedno ili dva tiela. Složno ljudi, otresimo jaram, u koji nas upregli neprijatelji naše vjere i našega jezika. Protivnici naši nisu niti najmanje popustili, nego i sada bili ljuti kako i prije. Creski pako načelnik, premda kopačke hrvatske krvi, c. kr. umirovljeni profesor vitez Fran Koljevina, poznat u Cresu pod imenom Kokošić, sada prilikom ovih izbora odao se što je: čovjek pun sladkih rieči, i svakojakih obećanja; al nam se sve čini, da će on biti u Beču vjerni Austrijanac, u Cresu (slučajno pak u Poreču) zanešeni Talijan, a uviek našemu hrvatskomu narodu protivnik.
Još ovo: U nedelju bila je obćinska sjednica, na kojoj med ostalimi imalo se odlučiti, gdje da creska obćina posudi ono 10 do 12 tisuća for., što jih je dužna vanjskim za škole. Kost je tvrda !!