I. B. V.
PRIRODA, Popularni ilustrovani časopis Hrvatskog Prirodoslovnog društva, broj 9-10, 1945. godina

Tko se od mladih prirodopisaca ne sjeća simpatičnog i dragog lika Josipa Linardića zvanog »Mići«! Imao je sve vrline ozbiljna, mlada čovjeka. Volio je život, rad, umjetnost, ali svega toga ne treba u fašističkoj državi, koja želi ratne strojeve a ne naučenjake; i tako naš Mići pada medu prvim žrtvama u naponu svoje stvaralačke snage.

Između mladih prirodopisaca bio je Josip Linardić jedan od najtalentiranijih. Rođen 31. travnja 1914. u Martinšćici na otoku Cresu, iskusio je već u najranijem djetinjstvu talijansko-fašistički teror. Otac, siromašan istarski seljak, nije htio da mu jedinac polazi talijanske škole, pa ga kriomice šalje na Sušak, da nastavi školovanje. Nostalgija za kućom, za porobljenom njegovom Istrom opažala se u njega još i u kasnijim godinama. Maturiravši 1933. god. na Sušaku nastavlja studije u Zagrebu. S bijednim sredstvima teško je životario u Zagrebu, često nemajući ni ono najpotrebnije. No Mići je ipak sretan, što može ostvariti svoju najveću želju — studirati i specijalizirati se u prirodnim naukama, naročito u botanici. Medu svojim drugovima bio je cijenjen, jer je za malo vremena bio najbolji student među svojim vršnjacima. Čitave je dane, sagnut nad knjigom, sjedio u institutu i biblioteci. Uz neumorni rad sprovodio je zimske večeri u neloženoj sobi, a često i bez večere, koju je morao žrtvovati, da bi mogao vidjeti koju operu ili čuti koji koncert. To je bio život sposobna studenta, koji nije imao »kumova« a ni veza za stipendije. Kada su otrovne fašističke ideje, poduprte najglupljim i najbeskarakternijim tipovima, počele prodirati u studentske redove, stupio je Mići odlučno na stranu onih, koji su upoznali laž i borili se za pravdu i istinu.
Kada su te otrovne ideje htjeli neki proturati u »Klub prirodoslovaca«, izabran je jednoglasno Mići za pretsjednika i on obrani klub da ne dođe u ruke franko-klerikalaca, koji su poduprti nekim profesorima reakcionarima, uvijek kočili rad u klubu. Čak i njegovi neprijatelji, fašistički kolege, morali su mu priznati veliku spremnost i visoku moralnu svijest.
Položivši 1937. god. s odličnim uspjehom ispite, postao je asistent dnevničar u Botaničko-fiziološkom zavodu filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Mnogo se borio da zadrži to mjesto. Nije mu bilo stalo do karijere, kao nekim njegovim kolegama, koji su htjeli da dođu na njegovo mjesto, već mu je bilo stalo jedino do naučnog rada. Radio je dan i noć. Sagnut nad mikroskopom dane i dane nije ni za što mario, doli za nauku. Htio se sav predati proučavanju alga, te je napose proučavao morsku algu — amfibiju Fucus virsoides. U svrhu proučavanja te alge putuje ljeti 1939. duž obale Jadrana od Sušaka do Ulcinja. Na tom putu sabrao je bogati materijal za proučavanje morfologije (varijabilnost i forma), ekologije i rasprostranjenja ove značajne alge. Sve naravno na vlastite troškove, jer su stipendije bile rezervirane za članove »Društva prijatelja Njemačke«. Nakon povratka u Zagreb publicira manje radove o toj algi u »Prirodi« i »Godišnjaku oceanografskog instituta«, a oveći rad bila mu je disertacija, za koju se s velikim veseljem pripravljao. U kasnoj noći mogao se vidjeti njegov osvjetljeni prozor u potkrovlju fiziološkog zavoda u Botaničko-fiziološkom institutu. U najvećem radu dočekao je Mići rat. Buka tenkova trgnula je i njega od knjiga i mikroskopa. Ustaško-švapski teror zahvatio je i Zagreb. Prve žrtve najboljih sinova domovine padaju, najbolji drugovi nestaju u ustaškim mučilištima. Krvava 1941. godina u ludom vrtlogu uništava one, koji se suprotstavljaju, one, koji ljube istinu. Kod Miće u institutu skupljaju se drugovi i drugarice, šapuću o nastalim događajima, o velikoj svetoj borbi za slobodu, u koju ulazi sav naš narod. Mići zna, da će borba biti teška, da će tisuće žrtava pasti za slobodu — koja
će doći kao sunce iza noći i pozvati sve na novi život i rad. U tihom naučnom institutu ne šapuću se samo formule i rezultati pokusa, već se stišću pesnice, a između debelih knjiga pojavljuju se prve brošure i letci. Uza sve zapreke i podmetanja uzalud njuškaju neki kolege da bi kompromitirali Miću i onemogućili mu rad i uništili svoga naučnog suparnika. Uzalud neki brižljivi profesor opominje — Mići je svijestan da mora u ovim teškim momentima pomoći drugovima. Posljednji dinar i dijelove svoje i onako siromašne garderobe dijeli onima, koji moraju otići i započeti borbu. Grupe oko njega postaju sve manje. Neki odlaze, a drugi padaju u ruke zloglasnom U. N. S-u (Ustaška nadzorna služba). Mići je ispočetka nesretan, što je otrgnut od svojih radova. Naveče u sobici nema mira — uvijek je pokoji drug, koji »nema više mjesta« među građanima. Taj skup najnaprednije omladine nazvao je jedan profesor »komunističkim orgijama« — kad je Mići pao žrtvom svoga rada za domovinu. To se zbilo mjeseca augusta 1941. Kad je junačka omladina Zagreba organizirala napad na ustašku »vojnicu« kraj Botaničkog vrta, upravo je bio kod njega sakriven prof. Vinko Šonjara, kojega je policija tražila. Atentat je uspio i ustaški krvoloci su prvi put ozbiljno osjetili da to nije »ustaški Zagreb« već Zagreb, koji će stresti njihove razbojničke vođe. U nemoćnom bijesu pretraživajući sve kuće, pronašli su u sobi Linardića prof. Šonjaru, koji se junački branio i pao, a Linardića odveli da prođe križni put ustaških mučilišta. Otrgnut od tihog života naučnog radnika ne može se snaći u prvi mah u tim patnjama. Dolazi u ćeliju i gleda kako dan za danom odvode drugove a da se nikad više ne vrate. »Doktor cvijeća«, kako su ga zvali u zatvoru, ne može da vjeruje, da se više nikada ne će vratiti u tihe dvorane među knjige i svoje radove. Stoički podnosi svoju smrtnu presudu. Njegovi drugovi ga ne mogu obraniti, a oni koji su mogli, šute i odobravaju osudu ustaških zlikovaca bojeći se, da se ne kompromitiraju u razbojničkim krugovima i da im put do karijere bude čist. Mići je strijeljan 7. listopada. U posljednjim časovima obraća se prijateljima ovim riječima:
»Svojim prijateljima, kolegama i kolegicama, želim sretnu budućnost. Neka mi oproste pogreške, koje sam možda nezlonamjerno prema njima učinio. Zbogom svi mili i preko groba Vaš Josip —«
Mićino izrešetano tijelo ukradeno je i sahranjeno potajno u dalekom kutu groblja.
Nema ga više medu nama, ne će se više nikada vratiti medu svoje knjige. Oslobođeno je njegovo malo rodno selo u patnici Istri, ali on ne će doći!
Mići, tvoj dragi lik živjet će uvijek medu nama, a tvoj život će biti uzor svakom naprednom omladincu, svakom mladom prirodopiscu.