Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918-1919.
Izabrani dokumenti, Priredili: Marina Štambuk-Škalić i Zlatko Matijević

Po g. Alfredu Car-u, pripadniku jugoslavenske mornarice šalje se priloženi izvještaj I preporuča pažnji tog Narodnog vijeća.

1. Dne 4 studenoga 1918 u 1.15 sati po p.[odne] ušla je u lošinjsku luku talijanska torpiljarka “Orsini” pod zapovjedništvom korv. kapetana Cavagnari.
Usljed manifesta Narodnog Vijeća SHS, da su naime sve jugoslavenske zemlje odcijepljene od bivše austro-ugarske monarhije, kojoj su do tada pripadale, slavenski vojnici bijahu već 29 oktobra 1918 preuzeli tvrgjavu lošinjsku u ime Jugoslavije. Ta tvrgjava, kao jugoslavenska tvrgjava, nije mogla pucati na talijanski brod i tim mu spriječiti ulazak u luku. Pucanjem bi se bila priznala kao austrijska tvrgjava, a to ona više nije bila.
Talijanski zapovjednik izvjesi talijansku zastavu na lošinjskom tlu i izjavi, da ima nalog uzeti u posjed u ime i za račun kraljevine Italije otočje Lošinjsko i da uzdrži red i mir, a postojeće oblasti neka dalje vrše svoje poslove, dok dogju administrativne oblasti talijanske. Tri dana kasnije izdan je proglas u tom smislu. Po ostalom tekstu rek bi da je proglas stilizovan u dogovoru sa lošinjskim Talijanima.
O svemu ovome je tanko potanko izvijestio zapovjednik stacije jugoslavenske mornarnice korv. kap. g. Slavomir Drachsler to Narodno Vijeće. Isti se tuži, da na svoje izvještaje tom Narodnom Vijeću do sada nije primio niti odgovora niti uputa, što, naravno, otežava njegov položaj prama talijanskom zapovjedniku.
2. Talijansko zapovjedništvo je zaposjelo tvrgjavu, a slavenski vojnici su morali otići iz Lošinja kroz 48 sati. Amošnji pravi i tobožnji Talijani neprestano su pitali, što ovdje više rade slavenski vojnici, te su tu okolnost isticali kao pogibelj za javni red i mir, a osobito za njihovo imanje i život. Šta više izrazivali su bojazan, da bi tvrgjava (u jugoslavenskim rukama) mogla pucati na grad. Sve to čini nama Jugoslavenima položaj vrlo neugodnim. Talijani su nas opkolili sa svih strana, a oni su od davnina svojim izazivanjem poznati.
3. Po nalogu talijanskog zapovjednika zatvorena je radiografska stanica na tvrgjavi. Isto tako telegraf i telefon. Mi smo tim prekinuti od svijeta i to nas u veliku brigu stavlja. Molimo Narodno Vijeće da intervenira.
4. Odavle su Talijani bili otpremili parobrodić “Sansego” u Jakin (Ancona), da donese hrane. Vratio se je sa tri vagona hrane. Talijani agitiraju, da se ta hrana ne podijeli s nama, ako se ne izjavimo za Italiju.
Jedan naš izaslanik za aprovizaciju, vrativši se iz Rijeke, sa dva vagona hrane, izjavio je bio ovdje, da su mu u Narodnom Vijeću na Rijeci kazali, da su ta dva vagona hrane zadnja pošiljka hrane za Lošinj, jer da se Lošinj usljed talijanske okupacije ima smatrati inostranstvom.
Obzirom na nastale prilike, a osobito na pogibelj, da Talijani ostvare namisao, da hranu iz Italije ne podijele sa Jugoslavenima, koji se ne izjave za Italiju, molimo za intervenciju kod Entente, i da se ne obustavi šiljanje hrane iz Rijeke za ovaj kraj. Opažamo izričito, da smo ona dva vagona hrane, što su došla iz rijeke, dali ovdašnjoj aprovizaciji da ih podijeli narodu bez obzira na stranku i narodnost.
5. Talijani su razvili veliku agitaciju u korist Italije, pa šalju agitatore po selima, dijele talijanske zastave i sami ih izvješavaju na urede i na crkve. Na Cresu je radi toga došlo do meteža.
6. Pošto mi Jugoslaveni ne možemo ovdje obstati bez veza sa materom zemljom, molimo da Narodno Vijeće poradi, da se odma uspostavi parobrodarska veza s Lošinjem.
7. Upravo danas se opremaju tri velika parobroda lošinjska, da budu odvučena u Italiju. Ta tri parobroda pripadaju lošinjskim firmama. Dotični vlasnici (Premuda, Martinolić i ostali) osjećaju talijanski, pa su i drage volje dočekali, da im Italija uzme brodove, koje austro-ugarska mornarica nije bila upotrebila. Parobrodi se zovu: Corsinia, Africana i Contessa Adelma i sva tri su registrirana u luci lošinjskoj. Uzeti mornari i osoblje plaćaju se bogato, očito u agitacijone svrhe.
8. Ovdašnji Talijani dogovaraju se sa zapovjednikom talijanske torpiljarke, koja bi se izlika mogla naći, da se interniraju ovdašnji vigjeniji Jugoslaveni.
Ovom prilikom se javlja, da je jedna talijanska torpiljarka odvela iz Cresa sudca g. Marušića i poštanskog činovnika g. Kirca (Kirac), navodno u Italiju da budu internirani. Molimo za intervenciju u ovom slučaju, da se dozna tačno što je na stvari, da se ovdašnji Jugoslaveni mogu ravnati.
9. Talijanski zapovjednik opravdava formu okupacije Lošinja faktom, da je on amo došao dne 4 novembra 1918 u 115 sati po podne, dakle prije 3 sata po podne istog dana, kad je bilo potpisano primirje. Na osnovu toga je sve što se odavle uzme “buona presa”. U Cres da su zakasnili.
10. Talijanska vlada u Trstu, kojoj bi, kako izgleda, pripadao Lošinj, pozvala je ovdašnje činovnike, da, prikažu svoje molbenice, ako hoće služiti u svom zvanju pod Italijom. Usljed toga nastaje veoma težak položaj za činovnike jugoslavenske narodnosti, koji neće da služe Italiju. Moli se intervenirati i u ovom važnom poslu, da ne bude bivših austrijskih činovnika Jugoslavena što sa familijama skapaju od gladi ili budu prisiljeni primiti se kojeg mu drago posla. Svi ti činovnici se odlikuju dugogodišnjom praksom u svojim službama, marljivošću i tačnošću. Političke struke nijesu bili, a i kao austrijski činovnici služili su svom narodu. Prijeka je potreba, da se na vrijeme odstrani ekonomska pogibelj što im prijeti.
11. Umirenju duhova bi mnogo doprinijelo, kad bi se ovdje pojavio i neko vrijeme ostao koji ratni brod Entente, ali ne talijanske zastave. Italija ističe u ovim krajevima svoje interese, pa je opravdana sumnja u njezinu nepristranost, tim više što te njezine interese u ovim krajevima zagovaraju ovdje doseljeni Talijani i izrogjeni Slaveni, koji svojski mrze sve što je slavensko. Moli se Narodno Vijeće da i u ovom pogledu intervenira.

Lošinj Mali dne 14 studenoga 1918.
Za Jugoslavenski Odbor
Predsjednik
Pop Joso Pavačić