Naša Sloga, broj 55 (1901)
Slavno uredništvo “N.Sl.”. Molim Vas, da izvolite ustupiti mi malo prostora u Vašem cienjenom listu, da Vam izjadam bar nekoje naše potežkoće, jer dok se drugi odasvud tuže i traže svoja prava, mi sa ovog otoka šutimo kano da nam to ide sve kao po loju, a kad tamo, dogadja se sve protivno.
I. Liečnik i sol.
U br. 44 “N.Sl.” t. g. čitamo, gdje javljaju iz Cresa, da obćinski liečnik nije htio da podje liečiti njeku ženu u podobćine na sjeveru od Cresa, a to mi je baš dalo povoda da se uhitim pera i više stvari na vidjelo iznesem: jer onaj dopisnik ili nije mario, ili radi kakva obzira nije htio, da stvar razjasni onako, kako u istini jest. Nego čujte, pak se čudite i sudite, dali ima gdje veće drzovilosti nego li je ima u obćini.
Naša obćina sastoji iz grada Cresa i 8 podobćina na jugu, sa okolo 3000 duša, i 3 podobćine na sjeveru ili kako mi kažemo na trarmuntani, sa 1200 duša. Sve ovo 11 podobćina prisiljene su da plaćaju za obćinskog liečnika, po njekakovom ugovoru, sklopljenom sa upravom obćine i istim liečnikom, godišnjih 1000 forinta. Liečnik ovaj stanuje u Cresu a podobćine udaljene su po 4—5—6 sati od grada. Plaćamo liečniku 1000 for. na godinu a zašto? Da možemo imati liečnika u slučaju bolesti. Al da, možemo imat liečnika samo ako ga mastno platimo, ako komu treba liečnik, mora prvo da pripravi 10—15—18 for. polak odaljenosti. I tako naš narod boluje i umira bez liečnika sasvim da ga dobro plaća, jer najprvo većina je ovdje puka siromašna, te u svojoj biedi i u bolesti nemože smoći ono 15—16 for. jer se više puta dogodi, da mnogi nema niti jedne krune da kupi kilo mesa bolestniku, a kamoli za liečnika. Drugo ako čovjek u isto doba boluje na jugu i na tramuntani, liećnik nemože u isto doba biti tamo i amo. Napokon, ako se pako njemu neprohtjedne ka bolestniku budi sad s kojeg uzroka, kaže da nemože poći te nadje lahko, kako naši ljudi vele, skužu, a nemoćnik stenje i umire bez pomoći uza svu plaću.
Kad je bio načelnikom dr. Franjo Holjevina, zauzeo se bio za nas biedne seljake, te je zahtjevao da se onaj ugovor za liečnikom preinači, to jest, da liečnik bude obvezan za onu istu plaću od 1000 for. obilaziti 2 puta na mjesec podobćine njemu povjerene, da ga tako bolestnik lahko može pozvati u svoju kuću, a da mu zato plati običnu vizitu, kanu u gradu 20-30 novč. Uz to, da se snizi ciena ako slučajno treba liečnika izvan onih dana, kad prolazi kroz sela. Al da, opeklo to žestoko liečnika, te graknuli na načelnika kao gavrani, te uprli sve svoje sile iz petnih žila da Holjevina nebude više izabran načelnikom, da se nebi stvar oživotvorila. I tako plaćamo mi na ovom otoku za liečnika kano raja za jarca a neznamo zašto.
Drugi valjani ugovor sklopila je obćina sa g. Keršićem (Chersich) trgovcem u Cresu radi obćinske soli (limito-sol); to jest isti g. Keršić za vrieme svojeg naćelnikovanja stvorio ugovor za svojeg sina, po kojem ugovoru on ima sam pravo držati obćinsku sol za cieli otok, te ako hoće čovjek da kupi kilo soli, bez koje nemože biti, morao da putuje u grad 5—6 sati, ili da ju kupi u kojeg vanjskog trgovčića za skupe nofce. —- Ja neznam dogadja li još gdje ovakovih stvari i može li so ovo trpjeti u 20. vieku? Zaisto ne!
II. Voda
Sad promotrimo malo nadalje, koliko se skrbi za nas naše obćinsko poglavarstvo. U ovih naših stranah vlada osobito po ljetu groznica, a poglavito u selu Martinšćica, a to ponajviše zbog nestašice pitke vode. Narod se truje smradnom vodom iz lokve, dočim samo imućniji imaju svoje šterne a siromašni puk toga nemože imati. Uz dosti mali trošak mogli bi tamo dobit vodu vrućicu koja iztiče na obali morskoj ili zagradit šternu uz župnu crkvu.
Kad je pri koncu god. 1899. obišao sve naše krajeve, g. tršćanski namjestnik, svako mu je mjesto predložilo svoje potreboće; medju ostalim pitalo se u Martinšćici (nastojanjem nezaboravnog popa Iva Sparožića onda tamošnjeg župnika) i predložilo molbu, da bi im visoka vlada dala pomoć, da dobiju pitku vodu, da njim se poprave posve loši i neprohodni putevi, te da bi im se osnovalo jedan uzor-vrt za sadjenje američke loze, e da bi se narod potaknulo, da čim bolje prione za sadjenje iste. I doista ove molbe bijahu uslišane, visoka vlada dala je nalog obćini, da izvidi potrebito za gradnju šterne uz župnu crkvu i za uredjenje pomenutog vrta i za puteve dobacila im mrvicu 200 for. da se popravi komad puta koji je najpotrebniji. Ali koliko u istinu dobiše od svega toga? Čisto nista! Za šternu posla obćina nalog da se izmjeri promjer župne crkve, pa bijaše dosti. Za uredjenje pomenutog vrta, poslala jednom svog učitelja poljodjelstva g. Pozzo, samo da može reći, da je bio tu, nu je li šta shodna poduzeo? Ništa! Za onih 200 for. pak za puteve govorkalo se, da će se potrošit u protuleću g. 1900. Kašnje se reklo, da su slaba vremena, da se hoće radit u ljetu ili jeseni. Prošlo ljeto i zima i došlo evo i drugo ljeto, ali o tom se već nećuje ništa! Gdje se nahode onih 200 for. to znadu gospoda na obćini. Kad se radi o tom da nam naprte svakojake namete (adicionali) tad su gospoda spremna, neboj se! ali kad se radi o našem boljku tad nemaju vremena! Kad bi se tražilo, da obćina troši iz svoje kase, tad bi čovjek mogao i potrpit, ali kad se radi tamo o tom, da obćinsko poglavarstvo uredi ono, što je vlada doznačila, a ono budi s kog uzroka zanemaruje, to se trpjet nemože.
(Konac sliedi.)