Prvi spomen Tunere u Martinšćici seže u 1745. godinu u spise generalnog providura Dalmacije i Albanije G.Boldú, kada se ona spominje kao jedna od 8 tunera na otoku. Vlasnik Martinšćanske tunere bio je Nikola Petris. Već 1764 aktivno je samo 5 tunera, 1770 u Fortisovom se putopisu spominje njih 6. Manje lovine uglavnom su se prodavale u Osoru, a kad bi lov bio obilan, tuna se otpremala u Istru i Veneciju.
Kao i na Krku, Rabu i Pagu tako su i na Creskim stajaćim tunolovkama radili uglavnom najamni ribari Gorenci (stanovnici Selca, Crikvenice i Novog). U jednom izvještaju iz 1892 godine (Trst, IV Congresso generale della societa austriaca di pesca e piscicultura marina) nalazimo podatak da domaći ribari nisu dovoljno vješti tunolovu. Kao potvrdu, naveo bih i podatak o smrti Lucasa Czara iz Crikvenice koji je upisan u Matičnu knjigu umrlih župe Martinšćica 23. svibnja 1848. godine.
Tunera u Martinšćici ostala je kao jedna od samo tri stajaće tunere koje su se održale do polovine prošlog stoljeća. Prestala je s radom neposredno pred drugi svjetski rat. Najdulje se održala u funkciji, sve do 60-tih godina tunera Nikole Muškardina u Ustrinama.
Najbolja godina po ulovu bila je 1804. kada su tunere na otoku ostvarile ulov od čak 27 tona tune.
Imate li dodatnih informacija o tuneri, komentari su i više nego dobrodošli.

Josip Basioli: Ribolov na otoku Cresu kroz vijekove
Otočki ljetopis br. 2, 1975