Pučki prijatelj, broj 20, 13. svibnja 1920.

Martinšćica na Cresu. U pučkim učionama karabinijeri školski nadzornici! Kod nas je barem tako, a sumnjamo, da smo mi u Istri utom iznimka, jer ovo nije prvi put kroz ovo vrijeme okupacije, da našu pučku školu za vrijeme predavanja posjećuje i obuku nadzire karabinijer, a jer tu službu (nadzorništva) ne obavlja samo jedna osoba, nego kako se oni (karabinijeri) često mijenjaju, tako i mi dobivamo svako toliko drugog školskog nadzornika, uvjek dakako u odori karabinijera. Danas (19. 11. 1919.) je -na pr. novi jedan karabinijer bio u školi skoro za cijele prijepoldašnje obuke i ispitivanja. Nama ovdje nikako ne ide u glavu, da jedan, makar inače poštovani karabinijer, može i smije obavljati službu škol. nadzornika, pa još na hrvatskoj školi.
Tako smo pisali „Pučkom Prijatelju” lani u novembru (a bilo je zaplijenjeno,) – ali stvar se onda, krivnjom učiteljice, ne samo nije popravila, nego pošlo se i dalje: uz karabinijere postali su školski nadzornici i ovdješnji . . talijanski financeri! Pred par dana skoro za cijele jutrošnje obuke bili su u školi istodobno jedan karabinijer i jedan financer (čim učiteljica još iz prozora ugleda. da koji od njih dolazi u školu, moraju djeca odmah s drugim knjigama pod klupu, a s talijanskim vježbenicama na klupu); jedan od njih zaposjeo katedru, a drugomu učiteljica najpripravnije ponudila drugu stolicu, pa onda uz razgovor i smijeh od gospode pisao talijanske rečenice na ploči, a onda pozivali djecu, da to čitaju. – Pero nam drhće, kad ovo pišemo, duša nas boli, što moramo ovo iznositi, – ali zar nije ovo preočito, kako se s našom školom samo ruglo i sprdnja čini? A nastojali smo i privatno, da ovomu predusretnemo, ali glas se naš prezreo. — I još kad smo u zadnjem dopisu na najobzirniji način taknuli se (u interesu naše djece) ovih stvari, imali su smjelosti i obraza oni, kojih se ovo tiče, kao uvređeni uzvrpoljiti se, mjesto da mukom muče, kad dobro znadu, da ako izađemo sa svim činjenicama u javnost, da će im kosti pucati! Tvrde, da su u dopisu laži; ako su laži, onda najlakše za vas: pošaljite ispravak ili tužite samo, dopisnik se ne će skrivati. Svi dokazi, da je tobože dopis lažan, sastoje se u tome, što je dopisnik pomutnjom napisao, da je hrvatski napis na školi dalo baciti zapovjedništvo karabinijera, mjesto zapovjedništvo talijanskih vojnika, koje su posljednje prvi zamijenili. Tko ne vidi, da je ovo slaba daska spasa, za koju se svi jadnici hvataju?!
Jedan za sve.