Pučki prijatelj, broj 5-6, 25.03.1901.
Pogleda li se otok Cres bilo iz bliza bilo iz daleka, svatko će reći, jel moguće, da na onom golom kršu narod žive? Jest žive narod, al kako žive? »Vidi mu se, mriet mu se ne će«. Zapitaj samo jednog creskog kopača, kako živi? Dati će ti tužan odgovor: Moram živjeti, ali sretan bih bio kad bi me Svevišnji preselio odavde, na vječni život, da ne trpim više ove biede i da ne gledam kruha željnu braću. Da, rodoljubi dragi, u gradu Cresu naći ćete, ne jednu obitelj, nego liepi broj, koje ne imadu u kući ne samo kruha,- nego uprav ništa, — gola sirotinja. A posve je i naravski. Masline već dvie godine slabo rodile, a filoksera vinograde uništila. Ta srce ti mora od tuge da pukne, kad oko baciš na one nekoć vinorodne bokove, a danas krš, pustoš gola. Kopač jadan tužno uzdiše usred biede, glada i nevolje, a vapaji njegovi jesu vapaji onih osuđenika »morituri te salutant«. A tko je tolikoj nevolji kriv? Krivo je to, što se nisu njegovi starješine, prvaci i voditelji brinuli, da se ga izobrazi, da se ga podigne na veću poljodjelsku kulturu, nego gledalo se je uvjek da bude rob hira nekoje gospode. Continue reading ““Pučki prijatelj” – “Prava naša Sloga” i otok Cres”