ANDRIJA LINARDIĆ
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj.23 (1918), str. 269-276
Kad mladić doraste do ženidbe, tad se ńegovi roditeļi ogledaju za djevojkom, koja se ńima sviđa, a osobito paze, da bude što imućnija, poštena, stedišna i radišna. Stoga se popitkuju kod seļana i susjeda, kakova je ova ili ona; zato i stariji ļudi kadšto polaze na ples pa onako kao nehotice opipavaju djevojci ruke, da vide, ima li žuļave ruke, a po tom sude, da li je radišna ili nije.
Kad tako odaberu djevojku, onda dolazi prošńa. Najprije pođe, ako je živa, majka mladićeva sama u kuću djevojke nastojeći, da je nitko ne opazi, te roditeļima djevojke, a i samoj djevojci saopći stvar. No tada ne dobije nikakva odgovora, već joj samo kažu: vidjet ćemo. Zato uzmu obično rok od 8 ili 10 dana, pa u jednu subotu kasno uvečer, tajno, da nitko ne zna, upute se prosci ka kući djevojke, t.j. mladožeńa s ocem ili majkom i još jedan član od kuće. (A bilo je slučajeva, gdje su roditeļi isprosili djevojku i bez mladožeńe, a on bi je upoznao tek onda, kad bi pošao da se s ńome vjenča.) Tu sad svečano zapitaju djevojku pred ńezinim roditeļima, da li je voļna poći za ńihova mladića. Međutim se i ona raspitala za mladića, pošto joj je bila stvar priopćena, pa sada mora odgovoriti da ili ne. Ako im povoļno odgovori, tad se među roditeļima sklopi usmeni ugovor kao zaruke, te se položi na stol pred djevojku „kapara”, obično vjenčani prsten, par rubaca svilenih ili od fine vunice i po 2—3 m svilene vrpce (prhala), pa još koja malenkost. Djevojka to pregleda, spremi i brižno čuva; ako bi se kasnije bud s kojega uzroka mladožeńe zavadili i rastavili, te bi djevojka otkazala mladiću, dužna mu je povratiti kaparu; ako bi mladić ostavio djevojku, tada bi kod ńe ostala kapara. Vjerenici se odsada češće sastaju, no roditeļi pomno paze, da ih ne bi ostavili na samu, da se ne bi, očuvaj Bože! sramota dogodila. Tako dođe i vrijeme za ženidbu. Continue reading “Ženidba”