posujilnica

O posujilnici i mlinu u Martinšćici

Posted on by Roman

JOSIP PINEZIĆ
Otočki ljetopis br 1 – 1973

Opće je poznata razvijenost ekonomskih i društvenih odnosa ovog kraja već prije par stoljeća, posebno u većim centrima (Lošinj, Cres, Osor). Nije, međutim, toliko poznato da je i u manjim mjestima ovih otoka postojao već prije stotinjak godina, a posebno na prijelazu između dva stoljeća, vrlo razvijen privredni i društveni život, naravno u ono vrijeme i na tadašnjem stepenu razvoja društvenih i ekonomskih odnosa.
Zanimajući se za neke podatke o razvoju moje rodne Martinšćice, utvrdio sam da je u tom malom mjestu zapadne obale Cresa već na prijelazu stoljeća postojala tzv “posujilnica”, niz crkvenih i rodoljubnih organizacija, ribarska zadruga i mlin.izvadak
Ovaj posljednji, mlin, bio je početkom ovog stoljeća suvlasništvo petorice mještana a njihovi su suvlasnički odnosi te podjela dobiti bili uređeni na bazi organizacije poznatih dioničarskih društava. Pronašao sam u ostavštini mog djeda Martina Linardića iz Martinšćice vrlo zanimljiv i plastičan primjer koji govori o poslovanju tog poduzeća. Impresionira pedantnost i stručnost autora „Izvadka iz računske knjige Mlina A. Linardić i drugovi u Martinšćici“. Obračun se odnosi na tromjesečno razdoblje a sadrži precizni obračun troškova, dobiti i ostalih stavki poslovanja. Continue reading “O posujilnici i mlinu u Martinšćici”

Sfacciataggine

Posted on by Roman

Pučki prijatelj, 23. ožujka 1922

U gradu Cresu postojala je “Čitaonica” već od neko 20 godina, a pred 14 godina sagradila je Posujilnica krasnu zgradu “Narodni dom”. Creski Hrvati su već više puta tražili, da im se priznade društvo i dozvoli, da opet otvore čitaonicu. Ali civ. komesar Petragnani ostavio je svaki pismeni upit nerešen, a kapetan karabinera u Cresu po njegovom izričitom nalogu, odgovorio je usmeno: zar zbilja imate bezobraznost (sfacciataggine) da tražite nešto po drugi put, kad prvi put niste ni odgovora dobili? Možete pitati i 10 puta, ali dozvole da oživite čitaonice, ne ćete dobiti. I otposlao ih je s pretnjom, da ako se ne opamete, da će i njih poslati u Jugoslaviju ko što je neke već poslao.
Dakle Talijanske oblasti smatraju “bezobraznošću” kad Hrvati traže priznanje onoga, što im nitko pravedan i pošten ne može uskratiti. Vlastitim državljanima ne dozvoljava talijanska vlast u g. 1922. da obnove čitaonicu – dakle jednu čisto kulturnu ustanovu – koja postoji već 20 godina!