Putevi na otoku Cresu

Pučki prijatelj, broj 15, 10. kolovoza 1905.

O tom sam u svoje vrijeme već nešto pisao, pak ću sada samo po koju spomenuti o gradnji nove ceste Lošinj – Osor – Cres.
Kako je poznato svima, koji su putovali ovim stranama, cestom iz Lošinja do Osora može se proći kočijom. Kočijom bi mogao nastaviti put iz Osora i do Krčine nedaleko Cresa, kad bi se još samo popravilo kakovih šest kilometara.
Znademo, da se već odavna gradi cesta Osor-Cres i da je ta cesta već mnogu hiljadicu pojela, a ipak još ni danas nije gotova, pa premda bi se mogla zgotoviti u po godine, da bi mogla po njoj kola i kočije, to ipak do toga ne će doći još dosta vremena. Zašto to? Evo razloga. Continue reading “Putevi na otoku Cresu”

Pabirci s otoka Cresa

Pučki prijatelj, broj 14, 25. srpnja 1905

Piše pop J. Pavačić.
Tko je samo pred nekoliko godina bio po creskom otoku, na tog je učinio creski kopač stalno žalostan utisak. Bio to čovjek snužden i potišten, bez ikakve srčanosti i samosvijesti, skoro bi rekao da je podavao sliku kakova roba ili sužnja. Bila tu i tamo po koja iznimka, ali to su bile tek bijele vrane.
Pred propalim vlastelinom stajao je kopač otkrivene glave, sa kapicom pod pazuhom, pa zurio nepomično u njega, kao kakav prosti vojnik u svog kaprala. — Ali vremena se mijenjaju, pa i ljudi u njima, po onoj: »Kolo od sreće u okoli vrteći se ne pristaje, tko bi gori eto je doli, a tko doli, gori ustaje.« Tako i naš kopač. Juče bio sluga, danas je gospodar; juče rob, danas samosvijestan čovjek. Pa to je i pravo, a što je pravo, to je i Bogu drago. Zašto bi jedan uvijek bio sluga, a drugi uvijek gospodar. — To su valjda i creska vlastela u svojoj velikodušnosti i ljubavi, kojom su ljubili — glodati kosti našem bijednom seljaku, opazili, pak što oni? Prodavaj svoja imanja kopaču. Misleć sami u sebi, ta i onako, što je njegovo, to je i naše. I tako kopač pokupovao od vlastelina vlastelinstvo, — ostavio mu samo časno ime vlastel, da ga baš do skrajnosti ne orobi. Continue reading “Pabirci s otoka Cresa”

Putevi i bijeda na otoku Cresu.

Pučki prijatelj, broj 21, 10. studenog 1904.

Kad dođemo u jedan nepoznati kraj i kad opazimo,, da su u tom prijeđelu lijepo uređeni putevi, odmah kažemo: Taj je narod napredan. Obratno pako, kad zalutamo u krajeve, u kojima se moramo verati kroz kojekakve prodore i gudure, te po stazicama, kojima bi se tek divokoza proturala, da se ne strmoglavi u kakvo bezdno. Tad i nehotice rečemo: Ah kako je to strašno! kako divlje! Ovako strašnih, ovako divljih puteva i stazica, osim u nekojim alpinskim ograncima, ima najviše na otoku Cresu. Continue reading “Putevi i bijeda na otoku Cresu.”

Vodovod za otoke Cres i Lošinj

Pučki prijatelj, broj 4, 25. veljače 1904.

Nije mi potrebito govoriti, koliko trpe otoci Cres i Lošinj radi manjkavosti dobre pitke vode. — Ne mine malne ni jedna godina, a da nisu stanovnici ovih otoka prisiljeni piti vodu iz kaljuža i bara. — Kako je to štetonosno po zdravlje, ne treba niti da pišem. Odakle difterija, odakle groznica i sto inih bolesti van od nezdrave vode?
Divna je upravo misao pala na nm V. G. savjetniku Poscheru, koji je ovih dana proputovao ova dva otoka: da bi se naime sav otok Cres i Lošinj mogao opskrbiti krasnom vodom iz Vranskoga jezera. Na prvi mah pričinja se ta zamisao pustolovna. Mnogima će umom preletiti misao: Nismo kadri dobiti jedne cisterne u selu, a ti ćeš, da nam se dovede voda iz jezera, što bi stajalo toliko hiljada. Drugi će opet reći: To će biti, kad mene ne budu više zubi boljeli! Continue reading “Vodovod za otoke Cres i Lošinj”

Iz Beleja. (Gospodarsko – konsumno društvo u Cresu.)

Pučki prijatelj, broj 2, 25. siječnja 1904.

U našem kotaru sva konsumna društva upravo krasno djeluju, ali ipak moram priznati, da je sva ostala natkrililo ono u Cresu. — Pred nekoliko dana desio sam se u Cresu i namjerio se na voditelje tog društva. Odmah me povedu, da razgledam njegov rad. Ponajprije me odvedu u dućan jestvina. Dućan je pun ljudi kao da je sajam. Milota ti je gledati, kako ti se tu svijet vrti i komeša. Meni se čini. da kad bih dvadeset i četiri sata tu boravio, da bi mi se moždani smiješali, a ipak, kako sam vidio, svu tu svjetinu zadovoljavaju i poslužuju tri osobe. Potom pođemo u zadružnu mesnicu. To ti je mesnica po najfinijem ukusu, a brkat mesar s bijelom pregačom služi članove. Tu vidiš suhih crvenih butina, kobasica, salame — e dolazi volja čovjeku, da zagrize! A sad da vidimo postolariju! To je opet lijepi dućan, pun raznovrsnih koža i poplata, a sve je poredano u najljepšem redu. U jednom dijelu dućana petero postolara, čas pjevajući čas razgovarajući, šiju cipele za braću zadrugare. Alaj ti je to krasan socijalizam! Continue reading “Iz Beleja. (Gospodarsko – konsumno društvo u Cresu.)”

“Pučki prijatelj” – “Prava naša Sloga” i otok Cres

Pučki prijatelj, broj 5-6, 25.03.1901.

Pogleda li se otok Cres bilo iz bliza bilo iz daleka, svatko će reći, jel moguće, da na onom golom kršu narod žive? Jest žive narod, al kako žive? »Vidi mu se, mriet mu se ne će«. Zapitaj samo jednog creskog kopača, kako živi? Dati će ti tužan odgovor: Moram živjeti, ali sretan bih bio kad bi me Svevišnji preselio odavde, na vječni život, da ne trpim više ove biede i da ne gledam kruha željnu braću. Da, rodoljubi dragi, u gradu Cresu naći ćete, ne jednu obitelj, nego liepi broj, koje ne imadu u kući ne samo kruha,- nego uprav ništa, — gola sirotinja. A posve je i naravski. Masline već dvie godine slabo rodile, a filoksera vinograde uništila. Ta srce ti mora od tuge da pukne, kad oko baciš na one nekoć vinorodne bokove, a danas krš, pustoš gola. Kopač jadan tužno uzdiše usred biede, glada i nevolje, a vapaji njegovi jesu vapaji onih osuđenika »morituri te salutant«. A tko je tolikoj nevolji kriv? Krivo je to, što se nisu njegovi starješine, prvaci i voditelji brinuli, da se ga izobrazi, da se ga podigne na veću poljodjelsku kulturu, nego gledalo se je uvjek da bude rob hira nekoje gospode. Continue reading ““Pučki prijatelj” – “Prava naša Sloga” i otok Cres”

Kapitalističko družtvo za rafiniranje i odpremanje ulja

Prijatelji puka, pozor!

Pučki prijatelj, broj 16, 10. kolovoza 1900.

Bio se raznio glas, kako smo već jednom spomenuli u našem listu, da su nakanili neki bogati kapitalisti podignuti u gradu Cresu, tvornicu za rafiniranje i odpremanje istarskog i dalmatinskog ulja u strane zemlje. Mi smo se glede toga bolje popitali i uvjerili da je glas posvema osnovan i da se o tom ozbiljno radi.
Broj je kapitalista i dioničara do sada prilično velik, medju kojima se nalaze veliki bečki kapitalisti sa tristopedeset tisuća forinta kapitala; zatim gg. Scaramanga, Sandrinelli, Richetti, T. Eolt, R. Luzzatto, vitez Cambon, Vuković zastupnik, J. Luscardo, Medovich, vice-admiral Hinke, Dr. Campitelli, Matiašević, Dr. Rizzi, Dr. Barloti, Dr. Mrac, Dr. De Franceschi i drugi. Continue reading “Kapitalističko družtvo za rafiniranje i odpremanje ulja”