Talijanski učitelj na hrvatskoj školi

Pučki prijatelj, broj 45, 27. listopada 1921.

IZ MARTINŠĆICE NA CRESU.
Talijanski učitelj na hrvatskoj školi.
Divno li je selo Martinšćica kraj. Morske obale uz lepu luku, na otoku Cresu. Selo je to čisto hrvatsko izim jednog izrodice čisto hrvatskog imena i poretla. Od vajkada imademo u Martinšćici hrvatsku pučku školu, koju je do sada polazilo preko 150 čisto hrvatske dece, a poučavala samo jedna hrvatska učiteljica. Odavna se osećala potreba za pomnožanje učiteljskih sila te na koncu konca, ovih dana, poslaše nam slavne oblasti — talijanskog učitelja, koji ne zna ni beknuti hrvatski. Prvi dan dodje u školu sedmero osmero dece, drugi dan dvoje, treći dan niko itd. Continue reading “Talijanski učitelj na hrvatskoj školi”

Franino pripovedanje iz Martinšćice na Cresu

Pučki prijatelj, 14. travnja 1921.

Jur.: Zdravo, kumpare Frane, dobar dan! Kede si bil toliko vremena, da se nismo videli?
Fr.: Boh ti dal zdravje, kumpare Jure. Ah da znaš kuda sen bil ove osan dan, ke se nismo videli. Ali pus me malo na miru, da malo počinem, jer sen ti vero truden.
Jur.: Posedimo se malo ovde pod hlat pak mi povej malo, kuda si bil i če si doživel.
Fr.: Imej malo pacijenci. Boh te videl, ter znaš, da ti vavek sve poven, kuda gren, če doživin i če vidin, i ti mene. Ali znaš, da mene ni dosti hlat, nego bi trebalo se malo i napit jer sen žajen, a znaš, da kada se šlovek malo napije, mu gre boje beseda. Continue reading “Franino pripovedanje iz Martinšćice na Cresu”

U pučkim učionama karabinijeri školski nadzornici!

Pučki prijatelj, broj 20, 13. svibnja 1920.

Martinšćica na Cresu. U pučkim učionama karabinijeri školski nadzornici! Kod nas je barem tako, a sumnjamo, da smo mi u Istri utom iznimka, jer ovo nije prvi put kroz ovo vrijeme okupacije, da našu pučku školu za vrijeme predavanja posjećuje i obuku nadzire karabinijer, a jer tu službu (nadzorništva) ne obavlja samo jedna osoba, nego kako se oni (karabinijeri) često mijenjaju, tako i mi dobivamo svako toliko drugog školskog nadzornika, uvjek dakako u odori karabinijera. Danas (19. 11. 1919.) je -na pr. novi jedan karabinijer bio u školi skoro za cijele prijepoldašnje obuke i ispitivanja. Nama ovdje nikako ne ide u glavu, da jedan, makar inače poštovani karabinijer, može i smije obavljati službu škol. nadzornika, pa još na hrvatskoj školi. Continue reading “U pučkim učionama karabinijeri školski nadzornici!”

Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu

Pučki prijatelj, broj 16, 16. travnja 1920.

Martinšćica na Cresu. Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu. Htjelo se početkom okupacije na svaki način, da se je pretvori u talijansku, ali sav se narod (osim ancijana) tomu ustrajno opirao, pa je škola ostala, kako je bila i prije — hrvatska, uz 2 sata na tjedan – talijanski. Jedino uz taj uvjet, stao je narod slati djecu u školu. Sada pak kada već škola redovito radi, zahtijeva se od učiteljice sa strane tal. opć. poglavarstva – u Cresu, i od strane zapovjedništva ovdješnjih talij. karabinijera (ne znamo od kuda njima to pravo?), da se u školi dnevno talijanski jezik poučava. Učiteljica pak — od straha sluša! Continue reading “Ovdje imademo čisto hrvatsku pučku školu”

Ženidba

ANDRIJA LINARDIĆ
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj.23 (1918), str. 269-276

Kad mladić doraste do ženidbe, tad se ńegovi roditeļi ogledaju za djevojkom, koja se ńima sviđa, a osobito paze, da bude što imućnija, poštena, stedišna i radišna. Stoga se popitkuju kod seļana i susjeda, kakova je ova ili ona; zato i stariji ļudi kadšto polaze na ples pa onako kao nehotice opipavaju djevojci ruke, da vide, ima li žuļave ruke, a po tom sude, da li je radišna ili nije.

Kad tako odaberu djevojku, onda dolazi prošńa. Najprije pođe, ako je živa, majka mladićeva sama u kuću djevojke nastojeći, da je nitko ne opazi, te roditeļima djevojke, a i samoj djevojci saopći stvar. No tada ne dobije nikakva odgovora, već joj samo kažu: vidjet ćemo. Zato uzmu obično rok od 8 ili 10 dana, pa u jednu subotu kasno uvečer, tajno, da nitko ne zna, upute se prosci ka kući djevojke, t.j. mladožeńa s ocem ili majkom i još jedan član od kuće. (A bilo je slučajeva, gdje su roditeļi isprosili djevojku i bez mladožeńe, a on bi je upoznao tek onda, kad bi pošao da se s ńome vjenča.) Tu sad svečano zapitaju djevojku pred ńezinim roditeļima, da li je voļna poći za ńihova mladića. Međutim se i ona raspitala za mladića, pošto joj je bila stvar priopćena, pa sada mora odgovoriti da ili ne. Ako im povoļno odgovori, tad se među roditeļima sklopi usmeni ugovor kao zaruke, te se položi na stol pred djevojku „kapara”, obično vjenčani prsten, par rubaca svilenih ili od fine vunice i po 2—3 m svilene vrpce (prhala), pa još koja malenkost. Djevojka to pregleda, spremi i brižno čuva; ako bi se kasnije bud s kojega uzroka mladožeńe zavadili i rastavili, te bi djevojka otkazala mladiću, dužna mu je povratiti kaparu; ako bi mladić ostavio djevojku, tada bi kod ńe ostala kapara. Vjerenici se odsada češće sastaju, no roditeļi pomno paze, da ih ne bi ostavili na samu, da se ne bi, očuvaj Bože! sramota dogodila. Tako dođe i vrijeme za ženidbu. Continue reading “Ženidba”

Ovčji sir

ANDRIJA LINARDIĆ
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj.22 (1917), str. 317-319

Kako na Cresu ima dobrih pašnjaka, mnogo se goje ovce. a od njihova mlijeka prave još na prastari način slatki sir, koji prodaju ponajviše creskim trgovcima.
Kad se mlijeko donese kući, najprije se procijedi na čistu, bijelu pamučnu krpu, napose za to iz posve tankog platna priređenu, a onda se usiri. Sirište načine kod kuće iz janjećeg želuca, koii dobro osole. pa zatim osam dana nadolijevaju čistim mlijekom; želučiće objese na kakvu nit i podmetnu posudu. Što iskaplje, to je sirište. To spreme u boce i dobro čuvaju. *(Osobito paze kod toga poslovanja, da ne bi susjeda ili tko drugi vidio, pa niti ukućani, već sama domaćica; jer bi od tuđeg slabog oka mogao sir zlo proći.)
Kad se mlijeko dobro zgružalo, usirilo (ali treba paziti, da ne bude previše), onda se valjano istepe (rasklati) tepkom (klatačićem), navlaš za to priređenim od kitice smreke, kojoj grančica mora imati tri vrška; iz nje se kora oguli, te se vršci skupa spletu, pri kraju drška mora biti mali ogranak, koji služi za vješanje. Kad se ovim klatačićem ono zgružano mlijeko dobro isteplo, tako da postane opet kao mlijeko, pusti se za čas da se staloži, a onda se čine rukama veće ili manje kruglje prema količini ili veličini sira. koji se želi postignuti. Tko ima mnogo sira, on načini i više takovih kruglja (7—8 i više) jutrom i večerom. Continue reading “Ovčji sir”